preskoči na sadržaj

Osnovna škola Dr. Ivan Merz, Zagreb

Da sam ja učitelj

Piše

Nikola Jurić, 5.a


Biti učitelj, to je fora,
svaki učenik slušat te mora.
Samo da znate,
učitelj nije lako biti
jer moraš djecu
svemu naučiti.
Da sam ja učitelj,
padale bi petice i četvorke,
a u imeniku ne bi bilo
mjesta za dvojke.
Učitelj biti nije lako,
a to želi probati
dijete svako.


Svi ljudi su jednaki

Piše

Tamara Iveković, 7. a

        Živimo u modernom dobu. Imamo mnogo izreka poput: Svi su ljudi jednaki, ili Svi ljudi imaju jednaka prava. No, je li to istina? Ili čak i u našem okruženju postoji diskriminacija?

          Kad sam bila mala, dijelila sam sve ljude na ,,nas“ i ,,njih“. ,,Mi“ smo bili svi mi bijeli ljudi koje sam mogla vidjeti kako šeću ulicom i ulaze u dućane, druže se s prijateljima i vode normalan život, kao i ja. ,,Oni“ su bili svi ostali ljudi. Crni i žuti, prosjaci na ulici i beskućnici. Roditelji su mi pokušavali objasniti da su svi oni samo ljudi, kao i ja, no ja to nisam shvaćala. Bojala sam ih se. Od tada je prošlo mnogo vremena i ja sada shvaćam što su mi roditelji objašnjavali. No, isto tako shvaćam da nisu svi ljudi imali takve roditelje kao ja, nisu svi imali nekoga tko bi im to tako što mogao objasniti. Stoga, kada šećem ulicom, i dalje mogu vidjeti ljude, ljude kao i ja, koji znaju i imaju na pameti rečenicu: Svi ljudi su jednaki, ali je ne shvaćaju ili jednostavno ne prihvaćaju njeno značenje. Kada prolaze pored drugačijih ljudi, ljudi koji možda imaju drugu boju kože ili su u lošijem financijskom stanju, izbjegavaju ih ili se prave da ih ne vide. Također, mogu vidjeti i bol koju takvo ponašanje izaziva. I to me ljuti. Ljuti me što su neki ljudi smatrani manje vrijednima zbog nečega na što, najčešće, ne mogu utjecati.

         Zbog toga ovo pišem. Zato, da ako ikada netko takav, netko tko smatra sebe vrjednijim od drugih pročita ovo, da barem na trenutak zastane i razmisli o tome. Znam da ja ne mogu ništa konkretno napraviti i da će takve osobe uvijek postojati. Jedino što preostaje meni i svim ljudima koji takvo zlostavljanje proživljavaju jest nada, nada da će se nešto u ljudima promijeniti.


Ljepote moje Hrvatske

Piše
Vid Petrak, 7.b


Hrvatska je malena, ali itekako bogata i raznovrsna zemlja. Mislim da bi nam svima bilo bolje da ne
razmišljamo toliko o nedostatcima, nego da uživamo u bogatstvu i ljepoti naše zemlje.


  Danas pišem o jednoj od svojih najvećih i najdražih ljubavi, o svojoj
Hrvatskoj. Hrvatska je mojem životu podarila toliko ljepote da sam
zaključio kako je zavrijedila jedan sastavak.
      Za mene je Hrvatska poput osobe. Ta osoba voli mijenjati
raspoloženja, pa ponekad njezine suze u koritima Save i Drave teku jače
nego obično. Prošla je i doživjela mnogo dobrih ali i loših promjena, pa voli
sjesti pokraj svog modrog, kristalnog mora i razmišljati o tim zgodama. Voli
se uređivati pa u parkovima ujesen sve vrvi od narančasto-smećkastih
tonova otpaloga lišća, proljećima se na livadama i u zraku osjeća novi život,
a zimi sva buka gradova utihne kada nas pokrije mekom, bijelom haljinom.
Ponekad se naljuti, pa vrućinom ugrije gradski asfalt, no sve nas opet ohladi
svježim zrakom s Medvednice. Hrvatska ima bogatu tradiciju, značajne
spomenike i mnoge povijesne ljepote, pa se voli njima hvaliti pred drugim
državama. Svi njezini nacionalni parkovi kao da odišu ponosom i ljepotom
prirode.
      Hrvatska je malena, ali itekako bogata i raznovrsna zemlja. Mislim da
bi nam svima bilo bolje da ne razmišljamo toliko o nedostatcima, nego da
uživamo u bogatstvu i ljepoti naše zemlje.


 

Prvi razredi nisu samo naučili slova. Oni su naučili mnogo više, načuli su pisati sastavke, i to dobre sastavke. Niko, učenik 1.b razreda, ne može govoriti i pokreti su mu ograničeni, ali može micati prstima. Niko svijet oko sebe doživljava vrlo snažno što dokazuju i ovi njegovi sastavci.

 

Moj razred

Idem u 1.b razred. Moja je učiteljica Ljiljana. Veći dio dana učiteljica je s

djecom u školi, a poslije dođe k meni. Nas dvoje učimo različite stvari iz

različitih predmeta. Zbog nje volim školu.

Često mi priča što je učila razred. Vidio sam fotografije mojih prijatelja iz

razreda. Sviđale su mi se maškare i fotografije božićnog sajma. Veselim se

što sam dio razreda. Možda se vidimo sada, u proljeće.

 

Šafran na Sljemenu

Volim priče svoje tete Dine. Svaki put kad vidim tetu, ona mi pokaže slike sa

svojih izleta. Posljednji put mi je pokazala slike cvijeća pa i šafrana. Šafran

može biti različitih boja, od bijele do ljubičaste, a ima nježne i tanke listove.

Oni se lagano njišu na vjetru, pa teta kaže da plešu. Šafrani su najljepši u

šumi jer su ukras šume.

 

Kada sanjam

U snu možeš sve, pa i letjeti. Ja tada letim visoko. Letim iznad jezera i

uvečer. Vidim svoju sjenu na vodi. Ispod sebe vidim krijesnice, vidim

mjesec, vidim nebo. Letim brzo pa polako.

 

Niko Catinelli Rak, 1.b


Moja peta strana svijeta

Moja peta strana svijeta

Piše Marija Klara Gojnik, 6. a

 

Svake godine, kada završi nastava, idem na more kod bake i dide. Dok se približavam bakinoj i didinoj kući, prolazim pokraj duge šljunčane plaže i zapljuskuje me miris mora, zvuk cvrčaka i šum valova. Čim dođem, poželim se okupati u moru. Poljubim baku i didu, ostavim kofere i pojurim prema najljepšem mjestu na svijetu, mojoj uvalici.

Obožavam zaroniti u more. Tada se svijet oko mene mijenja. Iza sebe ostavljam zvonke zvukove cvrčaka i ulazim u beskrajno plavetnilo. Cvrčke tada zamjenjuje tišina, tamarine i borove zamjenjuju podmorski škoji na kojima izrasta mnogo malih kućica. No, to nisu obične kućice. To su kućice čudnih oblika i boja među kojima prevladava bijela i ljubičasta. Čudesno… mogu ih uzeti u ruku, među prste jer su jako male. No, nisam ja jedina koju privlače te kućice. Kada bolje pogledam svaku od kućica, shvatim da kuće ne mogu biti bez stanara. I zaista, u svakoj je poneki stanar. Ti stanari su rakovi, sitni, mali račići. Svaki račić, malenom glavicom na kojoj su dva ticala, oprezno izvire iz svoje kućice i strašljivo promatra prijeti li mu kakva opasnost. Nježno ga uzmem u ruku, a on me lagano poškaklje pa se opet sakrije u svoj dom. Naravno, u mom moru, u mom velikom plavetnilu, ima još mnogo toga. Ribice raznih boja i oblika plivaju oko mene. Neke su crvene, neke žute, neke plave, a one najobičnije su sivo-smeđe. Promatram ih i divim se čarobnim oblicima i bojama. Volim ih pratiti. Tiho se zavlačim za njima kroz uske prolaze među škojima i pokušavam otkriti gdje je njihova kuća, ali ne polazi mi za rukom. Valjda nemaju stalni dom. Zadivljena sam i morskim ljubičicama koje posebno volim i često ih odnesem baki kao proljetni buketić cvijeća. Pomno ih osuši, a njihova siva boja tada postaje ljubičasto-srebrna i predivan su ukras na našoj terasi. Ako mi se ponekad posreći, na morskom dnu znam pronaći morsku zvijezdu što me posebno veseli jer ih ima malo i jako sam ponosna kad je uspijem izroniti. Morska zvijezda se svojim bezbrojnim ticalima skrije pod pijesak i teško ju je vidjeti, no njezina purpurna boja uvijek me oduševi.

Moje more, moje plavetnilo, moj Raj, prepuno je brojnih morskih stvorenja koja ne mogu nikada nabrojiti u svom punom sastavu. Oduševljavaju me uvijek iznova i zato su more i njegova tajnovitost moja peta strana svijeta.


Moj grad na Božić

MOJ GRAD NA BOŽIĆ

Piše Natalija Grgat, 4.b

Kad u toplu kuću uđem, darove ispod bora vidim.

Kuća moja božićni duh ima.

 

Lampice svijetle, bliješte, sjaje, šarene, plave, velike, male.

Grad je pun veselih ljudi i štandova pretrpanih božićnim stvarima. To je moj grad na Božić, ali to nije potpuna slika. Kad snijeg bi pao, grudali bismo se, sanjkali i anđele pravili u snijegu. Moj grad je na Božić najljepši i najveseliji. Kad u toplu kuću uđem, darove ispod bora vidim. Kuća moja božićni duh ima. Kad navučem svoje rukavice, kapu i omotam šal, idem s obitelji van. Slikamo se ispod velikog okićenog bora na Trgu. Prošećemo do okićene crkve, pomolimo se i čestitamo Isusu rođendan. Pjesme božićne pjevamo skupa s klapama i ljudima.


Literarni radovi

ZIMSKE UVEĆANICE

Vani je bila

ptičurina, kišurina,

buretina i vjetrina,

snježurina,  ledurina,

a igrala se

dječurina s kapurinama,

čizmurinama, rukavičetinama,

jaknurinama, šalčinama,

skafanderčinama i toplim čajčinama.

Sve je ovo hladna

igra uvećaničetinama.

 

Nikola Bućan, 3.a

 

SVIJET U MIRU

Piše Ema Kirbiš, 3.b

 

U svijetu bez rata ne bi bilo straha, tuge i

nepotrebne smrti. Svi bi se ljudi bolje slagali,

ne bi se bojali jedni drugih i bili bi sretniji.

 

Rat je ružan. To je bol, mržnja, tragedija, pohlepa, tuga, smrt…

Sve bi bilo mnogo bolje da rat ne postoji. U svijetu bez rata ne bi bilo straha, tuge i nepotrebne smrti. Svi bi se ljudi bolje slagali, ne bi se bojali jedni drugih i bili bi sretniji. Djeca bi živjela bezbrižno sa svojim obiteljima i imala bi više mogućnosti. Muškarci ne bi trebali ići u vojne škole i nitko ne bi trebao ići u vojsku kad vojska ne bi ni postojala. Više ne bi bilo bombi ni ostaloga oružja.

Sretna sam što sa svojom obitelji živim u miru. Željela bih da svi ljudi mogu živjeti u miru, bez rata.

 

LIJEPO JE ŽIVJETI U MIRU

Piše Laura Huljev Čović, 2.b

 

Bio jednom grad Vukovar. Bio je lijep prije

groznoga rata. A onda je Vukovar pao u

neprijateljeve ruke. Jadni ljudi morali su napustiti grad.

 

Bio jednom grad Vukovar. Bio je lijep prije groznoga rata. A onda je Vukovar pao u neprijateljeve ruke. Jadni ljudi morali su napustiti grad. Djeca, koja su preživjela bombardiranje, bila su jako tužna. I odrasli su bili jako tužni. No političari su naredili da se oslobodi zemlja i tako je Vukovar oslobođen i opet sretan. Kad su se ljudi vratili u grad, išli su u kolonu sjećanja da se prisjete Vukovara koji je toliko patio. Sve je na kraju bilo ljepše. Vukovar je spašen i neka živi sretno zauvijek.

 

ŠTO MI ZNAČI BOŽIĆ

pišu Ana i Ivana, 2.a

Želimo da ovaj Božić

bude dobar kao dobar dan.

 

Željele bismo da nam ovaj Božić donese puno darova i zimskih radosti. Kako bi bilo dobro da se za Božić grudamo, da radimo snjegovića, radimo anđele u snijegu, valjamo se i smijemo. Za Božić volimo ukrašavati božićno drvce, peći kolače, raditi badnjake. Želimo da ovaj Božić bude dobar kao dobar dan.

 

U POSJETU RADIONICI PROFESORA BALTAZARA

Malo smo eksperimentirali, čak smo osmislili stroj

koji daje novac. Samo izabereš novčanu valutu,

utipkaš iznos i dobiješ novac.

 

Piše Vedran Marinković, 4.b

Došli smo u radionicu profesora Baltazara koja je bila smještena na najvišem katu škole. Najzanimljiviji mi je bio njegov stroj. Profesor Baltazar nam je rekao da imamo pravo poželjeti jednu želju. Ja nisam znao koja bi to želja bila, pa sam malo razmišljao. Imali smo radionice, svašta smo radili. Malo smo eksperimentirali, čak smo osmislili stroj koji daje novac. Samo izabereš novčanu valutu, utipkaš iznos i dobiješ novac. Ja još uvijek nisam znao što doista želim. Malo smo se odmorili, nešto pojeli i popili, a tada sam se sjetio svoje želje. Želim biti sretan do kraja života, a to je baš dobra želja. Moram to reći profesoru Baltazaru.

KRAJ!

 

 

Zaželjela sam čarobnu kutiju. Ta je kutija posebna

po tome što je samo ja mogu otvoriti, zato u nju mogu

stavljati sve meni najtajnije stvari. Kad je netko

pokuša otvoriti, njegova najgora noćna mora opako ga preplaši.

 

Piše Ela Cippico, 4.b

 

Prošle srijede u studenome učiteljica nas je povela u radionicu profesora Baltazara. U radionici smo vidjeli Baltazarov stroj. Profesor nam je rekao da možemo odabrati jedan izum koji će nam onda izraditi. Dugo sam razmišljala i napokon sam se sjetila. Zaželjela sam čarobnu kutiju. Ta je kutija posebna po tome što je samo ja mogu otvoriti, zato u nju mogu stavljati sve meni najtajnije stvari. Kad je netko pokuša otvoriti, njegova najgora noćna mora opako ga preplaši.

Sretna sam jer nitko više ne može zaviriti u moje tajne stvari.

Svi su bili oduševljeni svojim izumima, a ja sam svoj izum nazvala: Vaša najgora noćna mora.

I to je kraj.

 

 

SUNCE KOD LIJEČNIKA

Piše Jan Knežević, 2. b

Nakon tri dana Sunce je prestalo sjati. Nakon pet dana

bio je mrkli mrak. To je značilo da je Sunce bilo bez energije.

 

Jednog lijepog ljetnog dana Sunce je sjalo svim žarom. Nakon tri dana Sunce je prestalo sjati. Nakon pet dana bio je mrkli mrak. To je značilo da je Sunce bilo bez energije. Svi su se pitali gdje je Sunce. Sunce je pobjeglo k liječniku. Liječnik je pogledao tko dolazi. Otvorio je vrata i preplašio se crne mrkle kugle koja mu je ušla u bolnicu. Doktor je odmah vidio da je to Sunce, ali se zapitao zašto je crno.

- Izgubilo sam energiju – reče Sunce.

- Ne brini, prvo ćeš ići u sunčanu sobu  – reče liječnik.

Sunce je bilo mjesecima u toj sobi, a nakon pet mjeseci, bilo je vraćeno nebu i opet je bio lijep, sunčan dan.

 

MOJE BAKE

Piše Dora Suknaić, 4.a

Moje su bake smiješne, dobre i zabavne na različite načine.

Moje bake različito kuhaju, baka Marija kuha krumpiriće,

tjesteninu, krilca… Baka Željka kuha samo egzotičnu i zdravu hranu.

 

Moje su bake smiješne, dobre i zabavne na različite načine. Baka Marija je mama mojega tate. Živi sama jer je moj djed, njezin muža Alojzije, umro. Baka Marija jako voli izrađivati šalove, nakit, keramiku… Ona je darežljiva, ali ne previše jer nas ima troje unučadi. Obično nam daruje novac, pa si sami kupimo što želimo.

Moje bake različito kuhaju, baka Marija kuha krumpiriće, tjesteninu, krilca… Baka Željka kuha samo egzotičnu i zdravu hranu. Baka Željka je zabavna, stroga, ali i opasna. Ona je mamina mama. Živi u stanu ispod nas s mojim djedom Filipom. Baka Željka baš i ne zna dijeliti darove. Prošle mi je godine za Božić darovala šampone. Ona voli ići u šetnje, a jednako rado ide u grad kao i u prirodu.

Volim obje bake jednako i želim da budu sa mnom još dugo.

 

 

MOĆ LJUBAVI

Piše Sven Prelogović, 5.a

Ljubav je moć bez granica. Ljubav je kao svemir,

nema početka ni kraja.

Ljubav može pobijediti i najjaču vojsku, legije i carstva.

 

Ljubav je moć bez granica. Ljubav je kao svemir, nema početka ni kraja.

Ljubav može pobijediti i najjaču vojsku, legije i carstva. Ljubav je pozitivna osjećajna strana koja nije vidljiva izvana, ona zrači iznutra.

Ljubav nije voljeti materijalne stvari već osobe. Zbog ljubavi smo se spremni žrtvovati za nekoga jer ga volimo. Ljubav se  ne gleda po bogatstvu već po poštenju i marljivosti.

Ljubav se ne događa iz prve, nego se moramo najprije dobro upoznati s osobom koju kasnije zavolimo.

 

BILA SAM POHLEPNA

Piše Lota Blašković, 5. a

Kada sam došla kući, odjenula sam novu majicu, sjela na kauč,

uzela zdjelu bombona i počela jesti. Nakon treće zdjele

bilo mi je zlo i osjećala sam grižnju savjesti.

 

Bio je tjedan prije Božića. Na adventskom vijencu gorjele su tri svjećice. Krenula sam s mamom u božićnu kupnju. Kada smo došle na Trg bana Josipa Jelačića, u jednom sam izlogu vidjela krasnu, šarenu božićnu majicu. Nakon dvadeset minuta nagovaranja, napokon sam uvjerila mamu da mi je kupi. Nakon kupovine majice, stvorile smo se u trgovini za mušku, tamnu, čudnu odjeću. Pokraj te dosadne trgovine stajala je slastičarnica. Izvukla sam mamu iz muške trgovine i navukla je u slastičarnicu. Iz slastičarnice smo izišle s tri pune vrećice bombona. Kada sam došla kući, odjenula sam novu majicu, sjela na kauč, uzela zdjelu bombona i počela jesti. Nakon treće zdjele bilo mi je zlo i osjećala sam grižnju savjesti. Nisam dala niti jedan bombon sestri. Majicu sam zaprljala šećerom.

Naučila sam da pohlepom možeš dobiti zaprljanu majicu i izgubiti sestrino povjerenje.

 

MOJE PRIJATELJICE

Piše Pia Diklić, 4.a

U našem je razredu devet cura i sve su mi prijateljice

Moje su prijateljice izvrsne. Jako sam zahvalna što ih imam.

 

Moje su prijateljice izvrsne. Jako sam zahvalna što ih imam. Evo, Dora Suknaić je uvijek uz mene i neprestano smišlja neke šale da me razveseli. Hvala ti, Dora.

U našem je razredu devet cura i sve su mi prijateljice, a jedna od njih, Eva Marija, je vrlo kreativna i zabavna. Eva gotovo sve može napraviti od papira, a bavi se i baletom što je meni oduvijek bilo lijepo. Hvala ti, Eva.

Prošle je godine u naš razred došla Maša. Ona i ja volimo gledati modne časopise i govoriti što je in, a što out. Maša je ponekad malo svojeglava, no ništa zato. Hvala ti, Maša, što si mi prijateljica.

U razredu imamo čak dvije Eve i dvije Dore. Eva Grahovac je draga i voli dijeliti sve stvari s drugima. Jako je brižna i zato mi je prijateljica. Hvala ti od srca, Eva.

Maloprije sam rekla da imamo dvije Dore. Druga Dora je Dora Sviben. Ona jako lijepo slika temperama i jako lijepo i uredno piše. Ponekad želi biti sama, ali ja to razumijem jer i ja to ponekad želim. Hvala ti, Dora.

U razredu imamo i pametnu glavicu koja uvijek zna odgovor na svako pitanje, a to je Nora. Nora ide u glazbenu školu i svira klavir. Ali nije sve baš samo divno, jer Nora je alergična na mlijeko. Želim joj da joj ta alergija što prije prođe. Hvala ti, Nora, što si mi prijateljica.

 Ja idem na suvremeni ples, a sa mnom iz razreda ide i Giselle. Ona je uvijek vesela, divno pleše i izvrsno crta. Hvala ti, Gigi.

Kao i uvijek, šećer dolazi na kraju, a to je moja divna Lea!!! Lea mi je od prvoga razreda najbolja prijateljica i o njoj bih mogla napisati knjigu. Ona ima sve dobre osobine. Tiha je, skromna i odana prijateljica, a još divno svira klavir. Hvala ti Lea, moja najbolja prijateljice zauvijek!

KLIZANJE I ADVENT U ZAGREBU

Piše Eva Maria Bonić

Puno je štandova, lampice su oko svakoga drveta

 i svake grane. Navečer je najbolje doći.

Tada je najljepše jer sve svijetli. Još se održavaju i mali koncerti.

 

U nedjelju sam prvi put ove godine išla na klizanje i to na klizalište Tomislavac s Dorom Suknaić.

Odlično smo se zabavljale. U srijedu smo opet išle na Tomislavac.  Tada sam jako pala, ali ni Dora nije daleko. Rekla je da je pala pet puta.

Znate li kako je na Zrinjevcu lijepo? Sve je ukrašeno. Da, gužva je, ali isplati se ići tamo. Puno je štandova, lampice su oko svakoga drveta i svake grane. Navečer je najbolje doći. Tada je najljepše jer sve svijetli. Još se održavaju i mali koncerti. Kažem mali, jer nije to kao koncert Justina Bibera. To je slatko i jako lijepo.

Dođite na Advent u Zagrebu. Ugodni zimski praznici!

 

DORINO VIĐENJE ADVENTA

Piše Dora Suknaić, 4.a

Radim prave ludorije, skačem, trčim, izvodim piruete i slično.

Nemojte misliti da ja to radim pravilno. Ja samo improviziram.

Ali zato Echi, za razliku od mene, ima mira i kliže malo sporije.

Dok je ona u nekom svom trećem svijetu, ja plahutarim na Marsu.

 

U ovo doba godine najdraža aktivnost mi je klizanje. No najviše se volim klizati sa svojom prijateljicom Echi. Nakon napornog dana u školi nas dvije se u popodnevnim satima opuštamo na ledu. Naravno, kao i u svemu, postoji osoba koja atmosferu učini drugačijom. U ovom slučaju to sam ja. Ne znam jeste li primijetili da ja nikad nemam mira. A onda, ne možete si zamisliti kakva sam na ledu. Radim prave ludorije, skačem, trčim, izvodim piruete i slično. Nemojte misliti da ja to radim pravilno. Ja samo improviziram. Ali zato Echi, za razliku od mene, ima mira i kliže malo sporije. Dok je ona u nekom svom trećem svijetu, ja plahutarim na Marsu. No, sve u svemu, drago mi je što sam završila ovaj sastavak, jer, već su mi klizaljke na nogama.


U šestom razredu

U šestom razredu

Po pričama drugih ljudi i bliskih prijatelja,
šesti je razred lakši od petoga.
Ja baš i nisam u to sigurna.

piše Ema Didak, 6.b

 

Po pričama drugih ljudi i bliskih prijatelja, šesti je razred lakši od petoga. Ja baš i nisam u to sigurna. Ne znam komu vjerovati, sebi - svojoj svijesti koja mi u glavi pušta opuštajuću glazbu, ili drugima, koji mi to uporno ponavljaju poput papiga.

Svaki dan prolazim kroz velika i teška vrata koja su poput rakete koja me teleportira u svijet učenja, pisanja, čitanja, računanja… U tom drugačijem svijetu niz je raznobojnih vrata. Iza svega tog šarenila, kriju se neka nova znanja i vještine. Nadam se da ću ove godine, u šestom razredu, ploviti mirnijim morima, bez iznenađenja koja su me dočekala u petom razredu. Ima i jedna novost ove školske godine, a to je pojava gospodina E-dnevnika. Ove smo godine stariji, iskusniji, promišljeniji, odgovorniji i pametniji. Stoga vjerujem da će u tijelu gospodina E-dnevnika pisati debeljuškaste ocjene s dugim vratom i ravnom kapicom (5). U petom razredu događali su mi se pehovi, sreća me nije zagrlila.

Očekujem da ove godine hoće jer mislim da uz učenje i trud mora zasjati i sunce sreće.

Želim biti dobra, odgovorna i pristojna učenica koja će knjige šestoga razreda protumačiti kao učilice, a ne mučilice.


Učenički strip

Pogledajte kako su naši učenici napravili svoj pravi mali strip!

Priloženi dokumenti:
Nunine akrobacije.pdf


Vještica Matilda

Jednom davno živjela je vještica Matilda. Živjela je u napuštenom dvorcu na kraju sela, a to je selo bilo odmah pokraj grada. Matilda bi svake noći otela po jedno dijete, skuhala ga u loncu te pojela. Jedne noći nije pronašla nijedno dijete pa je pretpostavila da su svi otišli u grad. No ona je znala da ne može ući u grad jer na ulazu stoji nevidljivi zid. Razmišljala je, razmišljala, te se sjetila, napravit će napitak! Mućkala je, šuškala i miješala i uskoro je napitak bio gotov.

„Ha, ha, ha, ha! Kad uđem u grad, otet ću djecu i skuhati ih loncu. Mrrr, fino,  ha , ha, ha, ha, ha…“

Uzela je napitak te na svojoj metli odletjela do nevidljivoga zida. Popila je napitak i zaletjela se u zid, ali to nije upalilo. Vještica se sjetila da u blizini dvorca živi jedna starica koja prodaje velike plišane zmajeve. Tako je otišla k toj starici i uzela jednog plišanog zmaja. Vještica, naravno, nije kupila zmaja, ona je samo otimala. Zatim je otišla u svoj dvorac i zmaja stavila u lonac.

„Abraka, dabra“, reče, uzme štapić te plišanog zmaja pretvori u pravog opasnog zmaja. Otišla je do zida sa svojim novim prijateljem zmajem i nagovorila ga da riga vatru prema zidu, ali ni u tome nije uspjela. Odjednom joj je na pamet pala još jedna ideja. Otišla je do lonca i opet čarobirala kuhajući novi napitak. Kada je napitak bio gotov, vještica ga je popila. I, evo, čuda. Vještica se pretvorila u prelijepu mladu damu. Došla je do zida i ugledala jednoga mladića te počela glumiti. Pokušala je uz njegovu pomoć ući u grad, ali nije mogla jer je još uvijek bila vještica. Ničega se drugog nije sjetila kako bi prešla nevidljivi zid, pa je pitala svoju sestru, koja se zvala Dorija, što bi još mogla učiniti da uđe u grad. Dorija je rekla da ne zna kako bi to mogla učiniti, ali zna nekoga tko možda zna. Odvela ju je do jedne napuštene kućice u kojoj nitko nije živio, pa se u nju uselio jedan starac. Kad su ušle u kućicu, Dorija je dozivala starca:

„Bokić, Dorija ovdje. Došla sam jer mi treba savjet.“

Odjednom su se vrata zatvorila i iz kamina je izišao starac.

„Što trebaš?“ upita starac.

„Moja sestra treba napitak pomoću kojega će probiti nevidljivi zid“, reče Dorija.

„Dobro. Imam napitak koji trebaš, ali čuvaj se, jer kad ga popiješ, dobro te neće zadesiti“, upozori je starac.

Vještica nije slušala starca što govori, nego je zgrabila napitak i otišla do zida. Ispila je napitak iz bočice i prošla kroz nevidljivi zid. I tada se dogodilo čudo. Vještica se pretvorila u čovjeka i više nije jela djecu, sada je jela golubove. Samo, golubovi su osjetili njezinu zloću. Jednoga su se dana udružili u veliko jato, okružili je i iskljucali. Od zle vještice ostao je samo rubac.

Pouka: Ne snuj zlo golubu jer ćeš završiti, hm, doista loše.

Ena, Lota, Kaja, Margareta, Marija i Lucija, 4.a

 


Priča

Moja izmišljena pustolovina

Jurica i Perica su braća. Oni vole putovanja i izlete na koje rado zovu mene i naše prijatelje: Darka, Milu, Hrvoja, Sandu, Peru, Elviru, Nikolu i Jelenu. Ovaj je put Jeleni nestala njezina papigica Mala Poli. Ona je znala da su je oteli lopovi koji su se željeli obogatiti, pa su krali i lovili ptice. Mi smo odlučili pomoći pticama i našoj prijateljici. Krenuli smo u potragu s Juričinim i Peričinim stricem koji nas je poveo gliserom. U početku smo se vozili sporo, a onda smo ubrzali. Odjedanput je počela puhati bura. Izgledalo je kao da će početi nevrijeme. Kako smo sa sobom ponijeli svoje kućne ljubimce, njima je bilo grozno. Moj papagaj Hugo stisnuo se pored Darkovog psa. Sve su se životinje stisnule jer im je bilo hladno.

„Pogledajte, tamo su dupini“, reče Mila.

„Imaš pravo, da idemo za njima?“ upitao je Jurica strica.

Stric mu je rekao da se po buri ne može ploviti. Tada su nam se približili dupini i počeli gurati naš brod. Sanda i Elvira su im objasnile da moramo ići na otok Cres, a mi smo se čudili kako guraju brod baš prema Belom, mjestu na otoku Cresu, gdje smo i željeli pristati. Ponajviše su se čudili Pero, Hrvoje i Nikola. Stigli smo na Cres i dupinima za nagradu dali ribe. Juričin i Peričin stric otišao je na policiju da kaže tko su ti kriminalci koji love i kradu ptice, jer je o njima ponešto čuo. Mi smo tražili kuću gdje su se oni skrivali. Kujica Mimi njušila je i njušila, njušila i njušila… I, gle! Veselo je zalajala ispred samotne kuće. Pokucali smo. Nitko nije otvarao.

„Uđimo, nitko nije kod kuće“, rekla sam prijateljima.

„Imam povjerenja u Mimi, ovo je sigurno ta kuća“, ushićeno će Jelena.

Ušli smo i čuli bolno cvrkutanje ptica. Otvorili smo vrata odakle je dopirao zvuk.

„Evo nas!“ uzvikne veselo Perica.

Ptice su se razveselile. Poveli smo ih van. Mala Poli sjela je Jeleni na rame. Upitali smo ptice imaju li vlasnike. Tada jedna lijepa zelena papigica  s ljubičastom mašnicom reče:

„Ja sam Elza. Željela bih vlasnika, i to baš Dorju.“

„Mene? Hugo, što ti misliš?“ upitala sam svoga papagaja.

„Ja mislim sve najbolje. Elza je jako draga papiga“, sretno odgovori Hugo.

Jurica i Perica ugledali su svoga strica, policiju i kriminalce. Bili su to opasni i ružni tipovi. Policajci su nam zahvalili, a zatim poveli ptice da im pronađu vlasnike. A mi smo se pozdravili i sretno, veselo i ponosno vratili kući. To je bila prava i uzbudljiva pustolovina.

 Dorja Lizatović, 4.c


Božićne poruke

BOŽIĆ U SRCU

 

Božićne poruke koje učenici trećih i četvrtih razreda prenose gradu i svijetu.

 

Bit Božića nije u darovima, nego u ljubavi onih koji ti ih daruju.

                                                                                  Ante, 3.b

Božić se slavi u srcu.

              Margareta, 4.a

Dobrotu šalji dalje i svijet će biti ljepši.

                                              Roko, 3.b

Božić čini ljude boljima.

                      Lorena, 3.b

Podijeli sreću sa svima.

                         Nora, 3.a

Nemojmo se svađati. Volimo se.

                                    Dario, 3.a

Dijeli ljubav i dobra djela.

                        Lara, 3.b

Nisu samo darovi važni, važan je duh blagdana.

                                                        Lav i Jakov, 3.a

Ako dijeliš dobro, dobrim ti se vraća. Ako dijeliš zlo, zlo će ti se vratiti.

                                                                                            Fabijan, 3.a

Nikad nemoj misliti samo na sebe.

                                    Luka Ben, 3.a

Voli prirodu i ne uništavaj je.

                                Sven, 3.a

Nikad se nemoj odvajati od onih koje voliš jer ljubav je najvažnija.

Eva Maria, 3.a

Nije važno kako netko izgleda, nego kakav je.

Dora S., 3.a

Neka se cijeli svijet uzdigne i doživi najljepše trenutke.

Jakov, 3.a

Sve probleme rješavaj pomirbom i razgovorom.

Dario, 3.a

Ne moraš stalno misliti na loše. U svemu ima nešto dobro.

      Pia, 3.a

Ne hvali se pred drugima.

                         Laura, 3.a

Misli Božić na drugačiji način, s Isusom.

Luka, 4.a

Božić ne može biti bez Isusa.

Fran, 4.a

Važniji je doživljaj Božića, nego pokloni.

Marin, 4.a

Nisu važni pokloni, nego osmijeh osobe koja ih dobije.

Marija, 4.a

Slavi Božić u ljubavi.

Anamarija, 4.a

Božić je vrijeme ljubavi i sreće što nam daruje Isus.

Sven, 4.a

Nemojte misliti na poklone, nego na ono zašto slavimo Božić.

Roko, 4.a

Budi dobar za Božić i svakome nešto daj.

                                            Karlo, 3.b

Ne kradi, nego dijeli.

                Ivan P., 3.b

Ljubav je Božić.

Lorena, 3.b

Budi dobar primjer.

Roko, 3.b

Primaj one poklone koji su došli iz ljubavi.

            Vedran, 3.b

Nemoj biti sebičan.

Ella, 3.b

Dobra djela uvijek sjaje na božićne dane.

                                                   Ana, 3.b

Dijeli siromašnima.

                Ivan P, 3.b

Cijeli Božić budi veseo i sretan.

                                         Ivan B., 3.b

Na Božić pokušaj biti s onima do kojih ti je stalo.

Vedran, 3.b

Daj nekome dar.

Lucija, 3.b

Budi darežljiv na Božić, dijeli ljubav, a ne samo darove.

Borna, 3.b

Ako nešto pokloniš drugima, dobit ćeš ljubav natrag.

Nela, 3.b.

Božić je blagdan ljubavi i darivanja.

Natalija, 3.b

Budite dobri prema svima.

Lucija, 3.b

Ne budite sebični, podijelite darove.

Ivan P, 3.b

Ne zagađujte okoliš, volite svoju Zemlju.

Ivan V., 3.b

Čuvajte šume i kupujte umjetne borove.

                           učiteljica Željka, 3.b

Neka svijet živi, a ne zagađuje se.

                                      Laura, 3.a

Također i ovih blagdana budi najbolji.

                                          Jakov, 3.a

Sve se mora cijeniti, a najviše prijatelji.

Pia, 3.a

Pomaži drugima.

            Laura, 3.a

 


Lik prijateljice kakvu bih voljela imati

Danas ću pisati o liku prijateljice kakvu bih voljela imati. Odlučila sam se na ovu temu zato što nemam puno odanih prijatelja uza se.

Moja zamišljena prijateljica imala bi dugu sjajnu kosu crne boje i lijepe blistave oči smeđe boje. Usne bi joj se stalno smješkale i smijale, a lice bi joj se svakog časa zarumenilo. Svaki dan bi nosila lijepe lepršave haljine i cipelice s mašnama. U tim haljinicama bi plesala i pjevala sa mnom. Ne bi me ispuštala iz ruke zato što bi me voljela kao da sam joj sestra. Zvala bi se Kristina i imala bi jedanaest godina. Kristina bi bila zaigrana, znatiželjna, mudra i odana prijateljica. Voljela bi se družiti sa mnom zato što bih joj bila najbolja prijateljica.

Možda na Zemlji zaista postoji takva osoba, i, tko zna, možda je i uspijem pronaći. Ostaje mi samo nada.

Sara Vukoje, 6.c


UČITELJICA JUNAKINJA

Tko nas to izvlači iz matematičke jame?

Kada sam navršila sedam godina, bilo je vrijeme da krenem u školu. Mama me za ovaj dan pripremala vrlo dugo. Kada sam došla u školu (svoju BUDUĆU), pitala sam se tko će sa mnom ići u razred, koje i kakve ću prijatelje steći…

Ipak, u jedno sam bila sigurna. Znala sam tko je moja učiteljica (BUDUĆA).

Nakon što smo pogledali svoju školu izvana, bilo je vrijeme da kročimo unutra. Kada smo ušli, neki su nas profesori uveli u veliku dvoranu gdje se tamo odvijala predstava za pravaše. A znate ono kad sam rekla da ne znam tko će sa mnom ići u razred i slično? Sada već četvrtu godinu zaredom gledam istu djecu, učitelje i profesore. I znam da je moj razred baš onakav kakav treba biti. Ima svoje mane, ali i vrline. Poslušan smo i veseo razred. Naučili smo puno toga, a među svim tim znanjima stoji naša učiteljica. Naša je učiteljica svima nama najbolji prijatelj. Mnogi koji čitaju i slušaju ovu priču misle da sam luda, ali kada vam napišem zašto, razmislite još jednom. Među hrpom glagola i drugih vrsta riječi u kojima se ne snalazimo baš uvijek dobro, učiteljica nam pomaže. Recimo, kada ste vi Perici od 100 uzeli 20 bombona i pitate se kako izračunati koliko mu je ostalo, učiteljica vas izvlači iz gorke svađe i razmišljanja oko tih 20 bombona. Sjećam se i ja svih onih pogrešaka od kojih me spašavala učiteljica.

Učiteljica je, dakle, junakinja kakve nema, jer ako upadneš u MATEMATIČKU jamu, UČITELJICA ti pruži ruku i pomogne ti da iz nje izađeš van i svladaš sve prepreke na putu do nje. Evo, ja sam za ove četiri godine sve to doznala. I zato, učiteljice, hvala!!!

Karla Jukić, 4.a


Što smo sanjali u Noći vještica ili Kako filmovi strave utječu na našu maštu

U dnevnoj sobi šestaši, koji su se tamo zatekli, pisali su

kratku priču (mini sagu) od samo pedeset riječi.

Tema je bila Noć vještica, ali u ovom se malom eksperimentu

ne pokušava slaviti taj dan. Priče nam otkrivaju

kako filmovi strave i užasa utječu na maštu mladih gledatelja.

 

Mini sage (priče od 50 riječi)

 

Chucky je i dalje živ

Sve je počelo jednog posve običnog dana. Edward je poželio novu igračku. Otišao je s tatom u dućan s igračkama i odabrao lutka Chuckyja. Noću je lutak Chucky oživio, a kako je želio zaštititi Edwarda, ubio mu je roditelje. Chucky je i dalje živ. A Edward?

Pogledajte danas u kinima.

Vanja Klarin Bjažić, 6.b

 

Tri dana

Bila jednom djevojčica duge crne kose i tužna lica bez osmijeha. Nosila je bijelu haljinu s krvavim otiscima. Svi su je izbjegavali. Jednom ju je jedna curica uvrijedila, a ova joj je rekla da ima još tri dana života. Nakon tri dana curica je umrla, a Krvava se napokon smijala.

Laura Vranješ, 6.b

 

Crnilo

Zovem se Kolin. Moj mlađi brat Adam Kapar i ja rano smo završili kao siročad. Roditelji su nam poginuli. Krali su državne tajne za vrijeme hladnoga rata. Upravo zato ih se prisjećam. Otac je umro od otrovnoga metka. Majka je pronađena mrtva u kadi. Odjednom vidim roditelje, a zatim crnilo.

Pavo Novokmet, 6.a

 

Strašljivi Antun

Strašljivi Antun prolazio je mračnom sobom. Soba je imala dvoja vrata. Antun se dvoumio kroz koja vrata da prođe. Iza prvih vrata čuo se vrisak, a iza drugih motorna pila. Strašljivi Antun odlučio je proći kroz vrata iza kojih se čuo vrisak. Nitko nikad nije doznao kako je to završilo.

Niko Kiš, 6.a

 

Strašna noć

Bila je noć. Ivica je tek legao. Roditelja nije bilo. Ivicu je čuvala dadilja. Vani je pištalo. Ivica nije mogao spavati pa je potražio dadilju. Poskliznuo se te pao niza stube, a na stubama je ostao krvavi trag. Kroz prozor je uletjela vrana. Lepet njenih krila probudi Ivicu. Sve je sanjao.

Marko Balaško, 6.a

 


Božić

Božićna priredba

Bila je to lijepa priredba koja se odvijala u velikoj dvorani u Domu hrvatske vojske 23. prosinca u 16 sati i 30 minuta. Četvrtaši su plesali i pjevali uz karaoke i to je bilo jako zabavno, prvaši su tražili medenog, „Nijemci“ i „Talijani“ pjevali su na njemačkom i talijanskom jeziku, po pozornici je padao snijeg, voditelji su najavljivali točke uz pomoć malih vilenjaka koji su se posvuda vrzmali i tražili Rudolfa… Naravno, do samoga kraja priredbe nismo znali tko je Rudolf i gdje je zapeo, a onda se pojavio – sob. Hahaha, naravno, nije to bio pravi sob, ali jedan ga je profesor vrlo dobro oponašao. Pozornica je bila prepuna šarenih, svjetlucavih darova koji su rasplamsavali maštu i svi su bili spremni za dolazak Božića.

Božić, Ema Kirbiš, 1.b

Ozračje na sajmu

Božićni sajam već se desetu godinu zaredom održava sredinom siječnja u prostorijama i na hodnicima škole. Ove je godine održan 18. siječnja u 16 sati. Na sajmu se prodavalo, pjevalo i veselilo.

Jedni su prodavali zdravu hranu, drugi otvorili kafić i prodavali kavu i kolače, treći graničnike za knjige iliti zabilježavke, pa pingvine, škrinjice za dragulje, paprenjake i ostale njake, udaraljke i zvečke, pa je sve zvečalo i krečalo, mirisalo i uzdisalo.

Bilo je još i mnogo ukrasa za bor, svijećnjaka, privjesaka i licitarskih srca, zvončića, čestitaka, muffina, narukvica, ogrlica, vrućega punča, grnčarije koja je oponašala arheološke nalaze, maski od gipsa, snjegovića i anđela od papira, smiješnih naočala… Prodaja je išla izvrsno, roditelji nisu škrtarili, svi su bili radosni, škola je odjekivala veselim glasovima i glazbom, sve je mirisalo na Božić.

 

Djeca na snijegu, Jona Samardžija, 1.b


Monolog jedne kornjače

Ja sam kornjača Jana i imam deset godina. Stanujem u Maksimiru na jezeru broj 4. Imam veliki oklop za koji moj najbolji prijatelj som Cvergo kaže da je pretežak, a što uopće nije istina. Dobro, idemo dalje. Imam sestru Janju, ona ima devet godina i vrlo je, vrlo pametna. Bit će zubarica. Ja sam se jedva odlučila čime ću se baviti – dirigiranjem. Znam da je to malo čudno za kornjače, ali isto znam da je moguće jer se time bavi moja teta. Neću biti zubarica kao Janja, a niti kirurg kao Cvergo, koji će se zbog toga morati naučiti dobro koristiti svojim brkovima. Ako želite još nešto doznati o meni, dođite k meni, adresu znate.

Maksimirska šuma, 4. jezero, Pod velikom vrbom 6. Ako nisam kod kuće, pitajte patke gdje sam.

 

Dorja Lizatović, 3.c


Božić

Puki među radoznalcima

Prošli je tjedan na satu prirode moj 4.a imao jednog čupavog i dlakavog gosta - u posjet nam je došao kućni ljubimac, nesvakidašnji mačak pasmine maine – coon, po imenu Puki. Maine – coon je jedna od najvećih pasmina domaće mačke i može biti težak do 10 kg. Puki je već dosegnuo 8 kg, a možda će i više jer je još mlad (ima tek jednu i pol godinu, a ovakve mačke rastu do treće godine).

Njegova je dlaka vrlo mekana i gusta, i sami smo se uvjerili u to jer je dopustio svim učenicima da ga pomaze i podragaju i uopće se nije ljutio.

Ima i neobične uši s vrhovima poput risa, a to nam je posebno zanimljivo u 4. razredu jer upravo učimo gorski zavičaj i da na planini Risnjak žive risovi! Jedna od legendi o ovoj pasmini kaže da je nastala u državi Maine križanjem domaće mačke i rakuna, pa mu čak i rep podsjeća na rakunov.

Malo smo ga pokazali i u drugim razredima, a nakon hrabrog poziranja otišao je u svom neobičnom transporteru kući i tako je završilo njegovo osnovnoškolsko obrazovanje. Tko zna, možda se još koji hrabri ljubimac upusti u sličnu pustolovinu.

 

Ema Fabian, 4.a

 


 

 

JESEN

 

Snijeg voli jesen jer je prijateljica zimi.

 

Jesen je najljepše godišnje doba.

E, pa nema toga što u jeseni nije lijepo.

Snijeg voli jesen jer je prijateljica zimi.

Eh, svi vole tu veselu jesen!

Najljepša je jesen u mome zavičaju.

 

Ljubica Maras, 4.b

 

POVIJEST JABUKE

 

Poznati slikari slikali su jabuku. Naše bake i prabake nosile su je u školu kao dar učiteljicama i stavljale na ormar kako bi im kuća ljepše mirisala

 

Jabuka je jedna od najstarijih i najpoznatijih voćaka. Putovala je kroz povijest od početka svijeta. Prvo je Eva dala jabuku Adamu. A zatim je jabuka pala Newtonu na glavu tako da je otkrio gravitaciju.

Poznati slikari slikali su jabuku. Naše bake i prabake nosile su je u školu kao dar učiteljicama i stavljale na ormar kako bi im kuća ljepše mirisala. Kad bi se zaljubili, mladi su ljudi jabuku darovali svojoj simpatiji kao znak ljubavi. Sada su se vremena promijenila, živimo u modernome svijetu, ali nešto je ostalo od dobrih običaja: fini kolač od jabuka.

I kako poslovica kaže: Jedna jabuka na dan, i liječnik ti nije potreban.

I za kraj, jabuke su zdrave za zube i desni.

 

Ena Vranić, 3.b

JESEN JE

 

Jesen se ušuljala u grad, kesteni mirišu usred gradske ulice.

 

Jesen se ušuljala u grad, kesteni mirišu usred gradske ulice. Grožđe je svježe, berba je počela. Jabuke se crvene na drvetu ističu. Miriše selo od bakine zimnice. Čekaju me na tanjuru tople slastice. Jutro je svanulo, kaputi se oblače. Idemo u šumu kestene naći. Ističu se boje suhih grana, a ptice se sele, medo spava.

 

Tena Ilotić, 5.c

 

 

JESEN PUNA BOJA

 

Na bal sam pozvana u šumsko kraljevstvo. Brzo, odjenuti se treba.

 

Jesen je puna boja, toplih kao topla vatra.

Lišće pada lako kao perca, a borove grančice zelene se poput smaragda.

Rosa poput kristala sjaji, a u kućama se širi topli miris kestena u tavi.

Vrapčići se igraju oko kruha i šapću: „Došla je jesen naša lijepa.“

Prolaznici u čudu koračaju tužnim ulicama. Dječaci i djevojčice igraju se loptom, dok mačka prolazi hodnikom hladnim kao led. Sve je mokro od jučerašnje kiše, vjeverica se ispod grane njiše, a mrav komad grožđa diže. Teče voda hladna, bistra kao biser na ogrlici sjajnoj. Na bal sam pozvana u šumsko kraljevstvo. Brzo, odjenuti se treba. Pitanje je koje boje na sebe staviti. To je lako! Crvenu kao crveni javor, narančastu kao jesensko lišće i žutu kao sunce, a možda i malo sive kao jesenska magla.

 

Sara Vukoje, 5.c


Kako riješiti problem siromaštva?

Piše Sara Vukoje, 5.c

 

Znam da ima mnogo ustanova koje pomažu takvim ljudima.

Nadam se da ću i ja, kada budem starija, volontirati i pomagati ljudima,

a sada mogu samo pripomoći tako da odnesem odjeću u humanitarne udruge,

doniram novac ili kućne potrepštine.

Najviše što mogu je  utješiti tužne i pružiti im osmjeh i toplinu.

 

Kada sam bila mala, često sam zapitkivala majku: „Jesmo li mi siromašni?“

Ovako bi mi odgovarala: „Ljudi nisu siromašni samo zbog materijalnih stvari, na ovom svijetu ima i većeg siromaštva koje leži u činjenici da mnogi nemaju ljubavi, nježnosti i vremena jedni za druge.“

Danas se, nažalost, javlja sve veća razlika između siromašnih i bogatih.

Naime, neki ne shvaćaju koliko su bogatiji od drugih.

„Što ja mogu učiniti da drugima uljepšam i olakšam život?“ pomislim kada vidim ljude koji traže hranu po kantama za smeće, spavaju po klupama ili prose na ulici. Uvijek suosjećam s njima. Najradije bih da novac ne postoji jer bi tada svima bilo lakše i ljepše.

Znam da ima mnogo ustanova koje pomažu takvim ljudima. Nadam se da ću i ja, kada budem starija, volontirati i pomagati ljudima, a sada mogu samo pripomoći tako da odnesem odjeću u humanitarne udruge, doniram novac ili kućne potrepštine. Najviše što mogu je  utješiti tužne i pružiti im osmjeh i toplinu.

Što se tiče države u kojoj živimo, ona bi trebala otvarati radna mjesta i stvoriti uvjete za život i rad jer najsretniji je onaj koji može raditi i stvarati sam za sebe i svoje bližnje.


Znatiželja jednog Mraveka

Piše Sara Vukoje, 5.c

 

Baš mi je bio zanimljiv i neobičan taj „muving“ i već sam maštala kako ću u budućnosti

postati novinarka koja će raditi uzbudljive intervjue i pisati članke, a onda začujem jednog mladog novinara koji govori da je taj posao nezahvalan i težak.

 I sama sam čula i vidjela da su pojedini novinari poginuli, a samo su radili svoj posao.

 

Dakle, idem ja s dramske grupe, kad ono, na Zrinjevcu, neka gužva i užurbanost.

„Što se to događa?“ pitam se. Kamere, mikrofoni, i vidi  – poznati novinar uživo daje izjavu pred novinarima. Ovo se ne događa svaki dan pa moj znatiželjni nos zaviruje kroz skupinu novinara i prati snimanje, a uši mi se „načulile“ da čujem o čemu se radi.

Pa tu se donose nekakve presude, jamčevine i još koješta, a ja sam premlada da shvatim što. Nekoliko puta sam se progurala, samo da čujem što se događa. Svi su nešto ozbiljni i mrki, a posebno odvjetnici u odjelima i s kravatama koji daju izjave.

Baš mi je bio zanimljiv i neobičan taj „muving“ i već sam maštala kako ću u budućnosti postati novinarka koja će raditi uzbudljive intervjue i pisati članke, a onda začujem jednog mladog novinara koji govori da je taj posao nezahvalan i težak. I sama sam čula i vidjela da su pojedini novinari poginuli, a samo su radili svoj posao.

Mislim da ću ipak razmisliti o svojem budućem zanimanju jer, ipak, imam još puno izbora i vremena i tko zna što će sve ubuduće raspiriti moju znatiželju i maštu.


Prvi dan škole

Prvi dan škole

 

Piše Ornela Majić, 5.c

 

Zatim smo se upoznavali, a onda je ušao ravnatelj

koji nam je govorio o novim profesorima.

Nakon toga razrednik nam je podijelio knjige,

a ja sam ih odmah malo prelistala.

Zvonilo je za kraj sata, pa smo krenuli na doručak…

 

 

Ljeto je brzo završilo i počela je nova školska godina. U školi me je dočekala prijateljica Ana. Ljetos se nismo baš puno družile, pa smo jedva dočekale da se napričamo. Stajale smo na hodniku i ubrzo su nam se pridružile i druge cure iz razreda, a svaka je pričala o svojim doživljajima i ljetnim praznicima. Upoznale smo i dvije nove učenice, Leonardu i Martu. Sad nas je gotovo jednak broj djevojčica i dječaka (mi smo, inače, bili poznati kao razred dječaka).

Čim je zazvonilo, ušli smo u razred i sjeli u klupe. Bili smo znatiželjni tko će biti naš razrednik. Napokon je ušao profesor Siniša Pogačić i predstavio nam se kao naš razrednik i profesor matematike. Uputio nas je u pravila ponašanja, podijelio nam raspored i objasnio što znače brojevi na rasporedu za svaki sat.

Zatim smo se upoznavali, a onda je ušao ravnatelj koji nam je govorio o novim profesorima. Nakon toga razrednik nam je podijelio knjige, a ja sam ih odmah malo prelistala. Zvonilo je za kraj sata pa smo krenuli na doručak. Nakon doručka profesor nas je hrabrio da nam u petom razredu neće biti tako teško. Bilo je vrijeme da se ode kući. Torbe su nam bile jako teške, pa smo se Ana i ja svaki čas odmarale. Dobro je što je naišao moj tata i pomogao nam jer smo padale s nogu. Bio je to zanimljiv prvi dan u školi!

 

 

 

Moji ljetni praznici

 

Piše Sara Vukoje, 5.c

 

Posjetila sam mnogo mjesta: Primošten, Pakoštane,

Šibenik, Trogir, Žaborić i Vrgadu. Kako je lijepa Hrvatska,

kako je lijep taj naš Jadran!

 

 

Nema više škole! Divno!

Nisam se nadala da će tako brzo završiti ova školska godina. Baš divno! Sada ću se odmarati i spavati koliko želim, neću se morati buditi u sedam sati nego u devet.

„Šteta što traju samo dva i pol mjeseca ti ljetni praznici!“ govorila sam samoj sebi dok sam išla doma iz škole. Ljeto je započelo prilično dosadno jer nisam imala društvo. Jedino društvo bili su mi moj čupavi pas Medo i moja mama, a tata je stalno radio i nisam se mogla družiti s njim.

Nakon toga došla su bolja vremena. Nina me pozvala na selo k svojoj prabaki.

Odmah sam došla prvim vlakom u jedno selo pokraj Križevaca. Tamo smo se vozile biciklima, jele sladoled, razgovarale… Jednoga dana vozile smo se nizbrdicom. Htjela sam se okrenuti i, jao, pala u koprive! Smijala sam se kad smo se vraćale doma. Nekoliko dana kasnije vratila sam se u Zagreb i dosađivala dok nisam otišla na more. Posjetila sam mnogo mjesta: Primošten, Pakoštane, Šibenik, Trogir, Žaborić i Vrgadu. Kako je lijepa Hrvatska, kako je lijep taj naš Jadran!

„Šmrc, šmrc, početak škole je za tjedan dana!“ tugovala sam u krevetu razmišljajući o školi i knjigama. Nema više praznika za mene. Sada počinje dugotrajno učenje. Šmrc.

 

 


Tolerancija

 

ZAUSTAVIMO NETOLERANCIJU

I NEPRIHVATLJIVO PONAŠANJE DJECE I MLADIH

 

 

Zajednički cilj svih nas trebao bi biti zaustavljanje neprihvatljivoga ponašanja djece i mladih. Treba učiti kako se odbacuju stereotipi i predrasude prema onima koji su različiti.

Na svaki bismo oblik nasilja trebali reagirati suprotstavljanjem. Suprotstavlja se razgovorom, lijepom riječi i osmijehom.

 

Marija Kristina Mustač, 7.b

 

 

 

 

 

 

TOLERANCIJA

 

 

Na Zemlji živi oko sedam milijarda ljudi. Među nama nema dvoje jednakih. Razlikujemo se u običajima, vjerovanjima, navikama, izgledu, jeziku, nacionalnoj pripadnosti, sportskom timu za koji navijamo, čak i u načinu obuvanja cipela.

 

Ljudi koji su nam slični ne stvaraju napetost, njih lakše prihvaćamo i lakše komuniciramo s njima.

Različitost budi strah, strah od nepoznatog. Gdje je prisutan strah, teže se uspostavlja kontakt i teže se razvija dobar odnos.

 

S tolerancijom se nikad nitko nije rodio.

Tolerancija je stvar treninga.

Trenirajmo!

 

 

 

 

 

                                                                             Bruno Marunica, 7.b

                                                                             OŠ „Dr. Ivan Merz“

                                                                             Zagreb

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                                                IZ MOJEGA KUTA

 

 

 

Ne zanima me što netko misli o meni, ali ipak želim da me cijene ovakvoga kakav sam.

Tko je pravi čovjek, poštivat će me po mojoj duši, a ne po odabiru crtića koji gledam ili po odjeći koju nosim.

 

Stereotip je da su Romi takvi i takvi.

Ne volim kad netko nema povjerenja u mene i kad me izoliraju. Hvala Bogu, to mi se rijetko događa jer imam prijatelje koji mi vjeruju. Igor, Tarek i Borna.

Zahvaljujući njima, zaboravljam onoga koji mi govori da sam glup, da ne znam ništa, da sam ovo, da sam ono… Ne poštuje me jer sam drukčiji. On je netolerantan. On ne zna ništa!

 

 

 

 

                                                                  Manuel Tairovska, 7.b

                                                                  OŠ „Dr. Ivan Merz“

                                                                  Zagreb

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZAUSTAVIMO NETOLERANCIJU

I NEPRIHVATLJIVO PONAŠANJE DJECE I MLADIH

 

 

 

Ulazeći kroz školska vrata, svakodnevno se susrećemo s natpisom: „Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje“.

Je li to uistinu tako?

Škola bi trebala biti sigurno i sretno mjesto za svako dijete, ali često je suprotnost tome. Netolerancija i neprihvatljivo ponašanje djece i mladih sve je učestalije u Hrvatskoj. Pročitamo li bilo koje dnevne novine, pogledamo li vijesti na televiziji, uočit ćemo kako je nasilje među mladima često glavna tema.

 

Razlozi nasilja među djecom mogu biti raznoliki.

Neki misle da su bolji od drugih zato što je sve što je na njima skupo. Odbacuju djecu koja to nemaju i rugaju im se.

Loš kućni odgoj često uzrokuje dječje nasilje. Umjesto razgovorom roditelji probleme rješavaju batinom, pa dijete smatra da i ono svoje probleme treba riješiti na taj način.

Djeca su sve više prepuštena sama sebi, ulici, društvenim mrežama. U užurbanom načinu života roditelji su preumorni da bi se još i djecom bavili.

Društvo također ne čini dovoljno. Tolerancija na nasilje sve je veća.

 

Zajednički cilj svih nas trebao bi biti zaustavljanje neprihvatljivoga ponašanja djece i mladih. Treba učiti kako se odbacuju stereotipi i predrasude prema onima koji su različiti.

Na svaki bismo oblik nasilja trebali reagirati suprotstavljanjem. Suprotstavlja se razgovorom, lijepom riječi i osmijehom.

 

 

 

             

                                                                          Marija Kristina Mustač, 7.b

                                                                          OŠ „Dr. Ivan Merz“

                                                                          Zagreb


Zeleno

Zeleno vidim svijet

 

Otvorih prozor

I vidjeh,

Vani je proljeće.

U zelenoj krošnji

Ptičice pjevaju,

Na livadi mačak

Zijeva i prede.

Mirisno se cvijeće budi,

Vjetrić u krošnjama šušti.

Djeca se u parku vesele,

A ja to gledam

s osmijehom na licu.

 

Zeleno vidim svijet.

 

Marta Lončar, Lucija Perko i Mara Suknaić, 4.a

 

Sličica

 

Grički top puca

Jer, evo, već je podne.

Gruuum!

Na Trgu će

Poletjeti golubovi.

 

Marta Lončar, Lucija Perko i Mara Suknaić, 4.a

 


Ah, ta bolest

 

 

 

 

Ah, ta bolest!

 

Dobila sam zanokticu,

A srce mi vruće.

Mada samo ležim,

Ko mašina tuče.

Noga mi je plava,

Ma baš kao Sava.

Dlake mi se ježe,

Kao da bježe.

Zasadila sam lozu

I dobila tuberkulozu.

Eto, i cipela mi zijeva

I desna, i lijeva.

Ni one ne žele u školu ići,

A ja ne mogu bosa

Jer vani je rosa.

Bole me križa,

Sve niža sam i niža.

Zubi me bole,

Crijeva me muče,

I povraćam od juče.

Četkicom po zubima ne kružim

Pa se zato sa zuboboljom družim.

Dlanovi se znoje

I tamnocrvene su boje.

Nokat mi se klima

I baš mi je zima.

Nakon ovog svega,

Oh, moja teta Liza,

Misli da me hvata paraliza,

A ja znam da je to

Samo školska kriza.

 

Mara Suknaić, Lucija Perko, Karlo Hrvoj, Niko Kiš i Nina Habdija, sve skupa ekipica iz 4.a

 

 

 

 


Dogodovštine i razmišljanja u 4.b

Jedan posve neobičan rođendan

 

Piše Grgo Huljić

 

Kad je konačno snažno prodrmao i otvorio bocu,

tekućina je počela prskati na sve strane…

 

Ove je godine u studenome Alecu bio rođendan pa smo ga proslavili u učionici.

Alec je pokušao otvoriti bocu Coca-Cole, ali je nikako nije mogao otvoriti. Kad je konačno snažno prodrmao i otvorio bocu, tekućina je počela prskati na sve strane. Coca-Cola je zalila učiteljicu, zid i neke stvari, a pod je bio mokar i ljepljiv. Onda je boca pala na pod i počela se vrtjeti. Učiteljica me je poslala u zbornicu po mokru krpu, ali tamo krpu nisu imali. Kad sam se vratio u učionicu, učiteljica je posudila Dorianovu majicu jer je njena bila potpuno mokra i ljepljiva. Obrisala je pod, a meni je to bilo jako smiješno i možda najbolji rođendan.

 

 

Strava u Arheološkom muzeju

 

Piše Dorian Petrin

 

Iz špilje je iskočio neki pračovjek crne

čupave kose i ružne face…

 

 

Bilo je to 10. veljače 2012. godine u Arheološkom muzeju. Moj osmi rođendan. Sa svim svojim pozvanim prijateljima i prijateljicama ulazio sam u špilju. Odjednom! Čuo sam šuškanje i korake koji su dopirali iz špilje. Pomislio sam da su to samo posjetitelji i nastavio dalje, a onda… Iz špilje je iskočio neki pračovjek crne čupave kose i ružne face. Izgledao je kao gorila koji je progutao olovku. Neki od nas su se prestrašili, a neki su već znali da je to čovjek u kostimu. Taj trenutak nikad neću zaboraviti.

 

 

Što ću biti kad odrastem

 

Piše Lukas Marunica

 

Djevojčice žele biti frizerke, manekenke, veterinarke i slično,

a dječaci žele biti odvjetnici, liječnici, sportaši…

 

Djeca vrlo često razmišljaju o tome što će biti kad odrastu.

Djevojčice žele biti frizerke, manekenke, veterinarke i slično, a dječaci žele biti odvjetnici, liječnici, sportaši… Ja bih htio biti sportaš. Znam da za sportaša moram puno vježbati i trenirati. Moj je omiljeni sport nogomet i htio bih postati nogometaš. Nogomet je vrlo zahtjevan sport, tu se puno trči za što je potrebna dobra kondicija. Na treningu i utakmicama sportaši se vrlo lako mogu ozlijediti. Ozljede mogu biti lake, ali i toliko teške da sportaš može završiti u bolnici. Toga se treba čuvati i valja pametno trenirati. Ja sam još dijete i danas želim biti nogometaš, ali kad odrastem, možda će se moje želje promijeniti.

 

 

 

 


Taj naš nezaobilazni Lidrano

Što je Lidrano? To je natjecanje, a naziv Lidrano kratica je od literarno-dramsko–novinarski (uradci), što znači da na tom natjecanju sudjeluju učenici koji pišu i glume, komentiraju i „dramuju“. Ukratko, tu susrećemo buduće pisce, glumce, novinare, sanjalice...

Ove su se godine naši učenici (iz 7.b razreda s mentoricom Boženkom Dolić, prof.) natjecali u literarnom izričaju. Na školskom Lidranu sudjelovali su: Tonka Ravlić - sastavak Prekrasan sunčan dan; Ruđer Sušanj - sastavak Budne oči mojega grada, Lara  Jelić-Balta - pjesma Bijeli zaslon i Martina Madžar - sastavak Susret dvaju svjetova. Svi su radovi upućeni na Lidrano za općine Donji grad i Medveščak.
Na županijski Lidrano upućen je sastavak Martine Madžar, koji je predložen za državni Lidrano. Rezultate nestrpljivo očekujemo!

 

Bijeli zaslon

Gledam kroz prozor...

Puno bjeline…

Pa onda pogledam zaslon računala

i tada shvatim da je puno ljepši

onaj zaslon bijeli pun ikonica bijelih

što lagano padaju na tlo

i broj se njihov polako povećava.

Vidim kako  djeca u snijegu

uživaju

dok sam ja pred računalom.

Gledam taj prizor prekrasni.

Lara Jelić-Balta, 7.b

 

Susret dvaju svjetova

Ponekad se zapitam kako je to biti slobodan, kako je to živjeti bez straha. Moram priznati, nisam ni najmanje zadovoljna sobom; nemam se čime ponositi i zato sam jako ljubomorna na  Darka koji je tako sjajan da bi mu i najsjajniji biser pozavidio. A tek Stela! Ona je doista prekrasna! A ja? Ja sam ništa. Uvijek stojim na istome mjestu, zaokupljena svojim brigama, usamljena. No dobro - nisam posve sama. Slani je moj prijatelj koji je uvijek pored mene i drago mi je što nisam jedina školjka u ovome moru. Znam da nitko nije savršen, ali ja sam najdalje od savršenstva. Sada sigurno mislite da sam ljuta na cijeli svijet. Ne, nisam ni najmanje, nego samo želim reći da... Ali za mene ionako nikoga nije briga.

U posljednje vrijeme zaokupljaju me nove brige. Moje su misli svaki  dan usmjerene „onome“  što je nedavno zaronio ovamo, do morskoga dna, a na sebi ima par prozirnih kristala. Od pomisli na nj zaledi se cijela moja ljuštura i moje srce. Dobro, dobro, ne zalede se baš, ali da se to stvarno i dogodi, sigurna sam da za mnom ni suzu ne bi pustio nitko, baš nitko! Osim... možda, mojega prijatelja Slanoga.

Kako „onaj“ uspijeva doći u naš svijet? Kad pogledam visoko, prema površini mora, odmah mi je jasno da ja nikad, baš nikad ne bih mogla doći do onoga vanjskoga svijeta. A oni... Slani mi stalno govori o tim stvorenjima. Ja ih još nisam vidjela izbliza, a izdaleka, „onaj“ mi izgleda baš kako mi ih je moj prijatelj opisao: velik je, boje pijeska, s nekakvim algama na glavi i, naravno, sa sjajnim kristalima koji mu skrivaju oči. Pitala sam Slanoga što takvo stvorenje radi ovdje, među nama, a Slani je samo zašutio i zatvorio se. Zatim je rekao da su „oni“ naši najveći neprijatelji. Te su me njegove riječi proganjale nekoliko dana. Od straha i patnje počela sam razgovarati sama sa sobom, a prolaznici su me zaprepašteno gledali. Slani me tješio da „oni“ rijetko zalaze među nas, no moj strah nije nestao. A dani i noći su se smjenjivali.

Ta je noć bila mirna, moglo se čuti disanje ribica i šum iz daljine. Smirena, gledala sam Slanoga i razmišljala o njegovoj sigurnosti i bezbrižnosti. Bilo mi je drago da bar netko nije zabrinut kao ja. Odjednom se sve promijenilo. More se zalelujalo, pijesak se podigao, ribe su u strahu počele bježati, zapravo pobjegli su svi osim mene i mojega prijatelja. Začuđeni, gledali smo što se to događa. I onda sam ugledala „njega“. Približio mi se. Veliko stvorenje, baš onakvo kakvo sam i zamišljala. Nisam se mogla pribrati, htjela sam u pijesak propasti, nestati. Pogledala sam Slanoga i shvatila da je jako  prestrašen.  A „on“ se još više približio, gledao nas je dugo, polako nas je obilazio, ma cijelu vječnost je to trajalo. Skoro sam uginula. Onda se počeo odmicati, pa opet približavati. Pogledala sam mu oči velike i crne kao morsko kamenje ukopano u pijesak. Moj se odraz pojavio u njegovim velikim očima i u sjaju kristala koji su ih zaklanjali. Onda me pokušao dodirnuti. A zatim se lagano okrenuo i udaljio.

Preplavili su me blagi i strašni osjećaji: sreća, strah, nemir. Nisam mogla ni progovoriti, samo sam gledala u morske daljine. Prvi je progovorio Slani. Rekao je da je ovo nemoguće i da smo imali veliku sreću. Ja sam nakon svega rekla da valjda ni „oni“ nisu svi jednaki. Naš nam posjetitelj ne bi učinio ništa nažao, osjećala sam to.

Sljedećih dana i godina bila sam na oprezu. Još me mučio strah, strepnja, iščekivanje, briga, neizvjesnost. Stalno sam razmišljala o onom susretu, životu, opasnosti. U mirnim trenucima  prije spavanja sebi sam govorila da smo svi različiti. Ha, pa ni mi, plemenite periske, nismo sve jednake, a kako bi onda „oni“ mogli biti!

 

Martina Madžar, 7.b

 

Budne oči mojega grada

Na kraju svakog dana budne oči mojega grada obasjavaju lica mnogih i različitih ljudi koji prolaze ulicama i trgovima. Najprije zabrinutim pogledom isprate iz škola umorne učenike natovarene teškim torbama, ruksacima i opremom. Vide te oči zatim i stare i mlade, tužne i radosne, bezbrižne i uplašene, uznemirene i smirene.

Tužni i uplašeni ljudi prolaze nečujno i snuždeno. Svjetlo im jedva obasjava lica.

Oholi i bahati prolaze ulicom kao da su kraljevi svijeta. Njih pak svjetlost obasjava kao da su na filmskoj sceni. Mladi ljudi hodaju po trgu ne primjećujući nikoga oko sebe, već samo gledajući u ekrane svojih mobitela. Stariji hodaju polako ali sigurno ulicama kojima su bezbroj puta već prolazili, kao da daju do znanja da su još uvijek ovdje, prisutni. Nitko ne obraća pažnju na vjerne ulične promatrače iznad svojih glava. Samo poneki kasni noćni šetač zahvalano ih pogleda kada mu osvijetle put do kuće.

Kamo je nestao Zagreb koji je prije bio nekako bezbrižniji, vedriji i smireniji? Pitanje je to na koje odgovor znaju oči mojega grada koje se svake večeri ponovno bude i prate stotine užurbanih misli, stotine tužnih osjećaja, stotine radosnih povika i milijune koraka. Svi su oni dio velikoga grada koji svake noći iznova osvjetljavaju svjetiljke, budne oči koje se nikad ne umore i nikad ne posustanu, svijetle i osvjetljavaju grad različitih lica, različitih sjećanja i osjećaja koji su jedinstveni.

 

Ruđer Sušanj, 7.b

 

Prekrasan sunčan dan

I djed i ja počeli smo se lagano smješkati vozeći se natrag dok nam je vjetrić gladio lica. Potapšao sam ga po leđima; to je bio znak zahvalnosti jer on je ribu mogao zadržati, pokazati je prijateljima, pripremiti ukusan objed, ali nije učinio ništa od toga i zato sam mu zahvalan.

Toga dana rano ujutro djed me poveo na terasu i pozvao me na pecanje. Iako sam to silno želio, iako sam s njim želio ići na pecanje otkako sam ga prvi put vidio s udicom u ruci, iako sam bio sam uzbuđen, smireno sam pristao jer sam znao da on ne voli kad netko pokazuje osjećaje pred njim.

Šutke smo došli do mula koji se nalazio nedaleko od kuće i brzo smo se smjestili u naš plavo-bijeli brodić. Dobro, sad mu je boja već bila blijeda i oguljena, ali vas uvjeravam da je prije deset godina, kad je zadnji put obojan, bio lijep, veselih boja.

Krenuli smo i plovili lagano dok je brodić rezao savršeno ravnu površinu ostavljajući iza nas male valove. Djed je rukom pokazao jednu hrid udaljenu stotinjak metara. On nije bio čovjek od mnogo riječi, ali sam ga odmah razumio. Uz hrid smo pristali za nekoliko minuta. Pripremili smo dvije udice i spustili ih u duboko, nepoznato more. Nekoliko puta moja se udica zatresla, a ja sam se silno uzbudio pomislivši da je to neka velika riba, ali to je bio samo vjetrić. Sjedili smo dugo, zurili u lelujave niti, ali ulova nije bilo. Baš kada smo htjeli odustati, djedova se udica počela jako tresti. U dubini sam ugledao sjaj koji je, dok smo vukli udicu, postajao sve jači. Kroz bistro more obasjano suncem vidjeli su se tanki listići srebra čiji je savršeni niz bio prekinut perajom. Njezine su oči bile vrlo tamne, poput djedovih.

Već tada sam osjetio da riba ne pripada nama, već moru. Zajedno smo je izvukli na površinu i prebacili je u brodić. To je bez sumnje bila najljepša riba koju sam ikada vidio. Bilo mi je teško gledati je kako se muči. Odjednom sam upitao djeda hoće li je vratiti natrag u more. On je stajao nepomično. Začuđeno je upitao zašto bi to učinio. Imao je nelagodan izraz na licu. Promatrao sam ga bez riječi dok je razmišljao i sjajnu ribu držao u rukama. A onda ju je pustio u more i razočarano sjeo natrag na drvenu klupu. Riba je nestala je brzinom svjetlosti, a djed je znojnim rukama upalio motor, okrenuo brodić i krenuo natrag. Površina mora svijetlila je kao nikad prije.

Ne znam zašto mi je ovaj događaj ostao u sjećanju, ali drago mi je što jest. Možda zato što sam tada tako snažno osjetio ponos prema svojemu djedu, a možda jednostavno stoga što je bio prelijep sunčan dan.

 

Tonka Ravlić, 7.b


Susret generacija

Ne boje se mraka, ne boje se smrti ni toga

da će im netko učiniti nešto nažao.

Strah opada s godinama.

Jedino se boje tuđe ravnodušnosti i zaborava.

 

U godini koja je posvećena starijim osobama i međugeneracijskoj solidarnosti učenici 2.a posjetili su Dom umirovljenika na Iblerovu trgu.

Novi naraštaji djevojčica i dječaka govorili su što misle o ljubavi, radosti, dobroti, zloći, što im je lijepo, a što ružno… Svoje su mišljenje i stavove o ovim općeljudskim i svevremenim temama izrekle i gospođe i gospoda u domu.

 

Što je ljubav drugašima
 

Kad se muž i žena ožene.

Kad se dvoje ljudi voli.

Kad si vrlo iskren prema njoj/njemu.

Kad muškarac voli ženu.

Kad ti mama kaže: „Volim te.“

Ljubav je obitelj.

 

Što je ljubav dugoprugašima

 

Ljubav je nježnost. Kad se ljudi poštuju i razumiju.

Ljubav je kad te voli mama, tata, učiteljica, baka, djed…

Ljubav je kad ti se unučad raduje.

Ljubav je u malim stvarima i malim znacima pažnje.

 

Susret s umirovljenicima u Godini starijih osoba

 

Što je mržnja drugašima

 

Kad se dvojica potuku.

Mržnja je da si prkostan.

Kad nekomu želiš zlo.

Kad si nekoga povrijedio.

Kad te netko pobijedi, a ti ne.

Kad nekoga uopće ne voliš.

 

Što je mržnja dugoprugašima

 

Mržnja je ružan i neugodan osjećaj. Mrzimo kad ne možemo oprostiti.

 

Gdje stanuje sreća drugašima

 

Sreća stanuje u srcu i dobrim djelima.

Sreća stanuje u srcu.

Sreća stanuje u tebi.

Tamo gdje su svi sretni.

U svijetu sreće.

 

Gdje stanuje sreća dugoprugašima

 

Sreća stanuje u dobrim djelima i malim stvarima.

Sreća stanuje u dječjem osmijehu.

 

Što je tuga drugašima

 

Kad nemaš sreće.

Kad te netko udari.

Tuga je suza.

Kad nekoga povrijediš pa ti je žao.

Kad žena ostavi muža.

Tuga je lupanje i ruganje.

Kad netko prostači.

Kad netko nekoga uvrijedi.

Kad mama viče.

Kad moj pas cvili.

Kad ne mogu gledati crtiće.

 

Što je tuga dugoprugašima

 

Tuga je kad se osjećaš napušteno.

Kad te ljudi ne žele čuti ili kad ne žele ponoviti ono što nisi čuo (jer slabije čuješ).

Kad se ljudi ne poštuju.

Kad ljudi nemaju vremena za druge.

 

Čemu se najviše dive drugaši

 

Jeseni.

Kad dobijem lizalicu.

Ljepoti Zemlje.

Svom tati.

Kad netko napravi čudo.

Ljepoti našega svijeta.

Svojoj seki kad priča vic.

Vrhunskim sportašima.

Cvijeću.

Svom bratu.

Tišini.

 

Čemu se najviše dive dugoprugaši

 

Ljudskoj dobroti, plemenitosti, dobrim djelima, poštenju, predanom radu, dosljednosti, trpeljivosti i, nadasve, ljepoti dana koji dolazi…

 

Što najviše kod ljudi osuđuju drugaši

 

Kad me zovu M…

Pijanost.

Kad ljudi pljuju.

Kad ubijaju životinje.

Kad osuđuju druge ljude.

Kad ratuju.

Osuđujem SMRT!

Kad su krivi, a (tvrde) da nisu krivi.

Kad se tuku.

Kad zagađuju prirodu.

Kad me zovu I…

 

Što najviše kod ljudi osuđuju dugoprugaši

 

Licemjerje, zavist, neiskrenost, kad mlađi ne pokazuju poštovanje prema starijim osobama, kad razmišljaju samo o svojim interesima, kad zanemaruju svoje bližnje…

Osuđuju nebrigu za okoliš, ratovanje, sukobe i podmetanja.

 

U Domu umirovljenika na Iblerovu trgu

 

Što najviše poštuju drugaši

 

Poštenu igru.

Ljude starije od sebe.

Kad me prijatelj nešto zamoli.

Svoje roditelje.

Boga.

Ljude kojima vjerujem.

Svoju obitelj.

Stvari.

Ljubav.

 

 

 

Što najviše poštuju dugoprugaši

 

Poštuju ljubav, prijateljstvo, odanost, pristojno ponašanje, lijepu riječ, malo pažnje…

Poštuju ljude koji su svojim radom postigli mnogo, ljude koji se bore za mir u svijetu…

 

Čega se najviše boje drugaši

 

Mraka

Vukova

Muha

Lopova

Ruganja

 

Čega se najviše boje dugoprugaši

 

Ne boje se mraka, ne boje se smrti ni toga da će im netko učiniti nešto nažao. Strah opada s godinama. Jedino se boje tuđe ravnodušnosti i zaborava.

 

 

Što čini sretnima drugaše

 

Kad se tata i ja šalimo.

Kad mi se nitko ne ruga.

Usrećuje me prvi snijeg.

Sretnom me čini moj tata.

Brat.

Kad mogu ići van.

Kad se dečki ne tuku.

Obitelj me čini sretnom.

Kad dobijem monsuna.

Kad me pohvale jer sam dobra.

Kad moj pas glumi.

Kad se igram.

Kad me mama mazi.

 

Što čini sretnima dugoprugaše

 

Usrećuje ih lijep dan, kad ih ništa ne boli, kad se ljudi lijepo ophode jedni prema drugima, kad vlada prijateljsko ozračje, kad su međuljudski odnosi skladni, prijateljsko druženje, ugodan razgovor…

 

 

Komentar

 

Svijet je sazdan na različitostima. U svakoj zajednici živih bića, pa tako i ljudi, žive različiti naraštaji. U ne tako davna vremena razlika između starih i mladih nije bila tako oštro odvojena granicom koju novo društvo postavlja. Danas se ti svjetovi nasilno i neprirodno razdvajaju. Zaboravljamo, pritom, da smo svi u duši ostali djeca, ma koliko stari bili, kao i da svako dijete nosi u sebi zrnce zrelosti i da je već u trenutku rođenja krenulo putem prema starosti.

A da smo svi samo velika, mala ili stara djeca potvrdio je i susret generacija koje razdvaja nekakvih sedamdeset i više godina, ali ih spajaju mnogi stavovi i razmišljanja. Tako su i mladi i stari jednako zabrinuti zbog nepravde, ratova, nemira i nemara prema prirodi, a jednako ih veseli lijepa riječ, trpeljivost, iskazivanje ljubavi i nježnosti, prijateljstvo i suradnički odnos.

Jedino su stariji primijetili kako je mlađim naraštajima razgovor o ljubavi među spolovima nešto posve obično i prihvatljivo, pa na tome i temelje svoje poimanje ljubavi, dok su oni u njihovoj dobi ljubav povezivali isključivo s roditeljima, bakama, djedovima, učiteljima... Kako bilo, i jedni i drugi ljubav stavljaju ispred svega i jednako je trebaju.

 

Susret je organizirala knjižničarka Jasminka Nemanić s dječjeg odjela knjižnice „Medveščak“ u suradnji s učiteljem Mišom Basićem, učiteljicom Ivanom Tuteković i knjižničarkom.

 

 

Priredila knjižničarka Vesna Šredl


Spomenar

Kako volimo učiteljice

 

3. b uredio je spomenar svojoj učiteljici koja je preuzela prvašiće pa nije više s njima u boravku. Poruke u spomenaru izraz su ljubavi koju su toliki od nas osjećali i osjećaju prema svojim učiteljicama.



U razredu i oko njega

Hvala, učiteljice!

 

Sedmi aaaaaaa

 

Dominik probleme raditi voli,

Dok Nika o hokeju sanjari u školi.

Nikola i Domagoj pametuju javno,

Hana mađarice svoje peče slavno.

Barbara i Lovro rastavljen su par,

A Anja ti lako udijeli šamar.

Lara nam kao Piccasso crta,

A od povijesti hvata je trta.

Viktor pitanja postavlja stalno,

Pa profesorica na njih odgovara jalno.

Danijel konstantno jede „Poli“

I Tin ga zbog toga uporno kori.

Lucija i Petra knjige čitaju,

 Adela i Dora radoznalo pitaju:

Što je novo na književnoj sceni?

Antonella se najčešće buni

I zbog svega prosvjeduje,

A Kristijan u sebi tiho negoduje.

Lana bez muke kroz povijest roni,

A Frane jedva čeka da zvoni.

Ana i Helena korak uvježbavaju novi,

Petar s fagotom kroz glazbu plovi.

Dok Andru kemija muči,

Roko revno matematiku uči.

Ivan se opet novim glasom javlja

I mažući sladoled pred nas stavlja

Pitanje jedno:

„Je li bilo vrijedno biti u sedmom a?“

A mi urlamo iz svega glasa: „Daaaaa!“

 

Lucija, Hana, Lana, Petra, 7.a

 

2. c - U brizi za okoliš

 

Smeće posvuda

 

Danas sam u ženskom zahodu vidjela prazan koš za smeće, a oko njega puno papirića. Pokupila sam sve papiriće i bacila ih u koš, a zatim odjurila u razred po papir, flomaster i selotejp. Napisala sam velikim slovima:

BACAJ PAPIRIĆE U KOŠ, A NE OKO NJEGA!

Zanimljivo, svi su poštovali moj natpis. Koš je bio pun, a oko njega nije bilo smeća.

 

Vanja Klarin Bjažić, 2.b

2. a - Volimo svoj planet

 

Moj planet

 

U ponedjeljak 23. travnja otišao sam sa svojim razredom u ZOO. Išli smo tramvajem. Prošetali smo i vidjeli mnogo životinja, a zatim smo bili na radionici: „Moj planet“. Naučili smo što je smeće, a što otpad.

Ja uvijek izdvajam papir, staklo, plastiku i baterije. Smeće bacam u koš, a ne u prirodu. U stanu imamo štedne žarulje. I vodu točimo štedljivo. Više volim šetnju nego vožnju automobilom. Rabim platnene, a ne plastične vrećice.

Na radionici smo učili kako čuvati svoj planet, ali već nam je mnogo toga rekla i naša učiteljica.

Mi volimo i čuvamo svoj planet.

 

Borna Srarešinić, 2.b

2. b - Eko plakat

 

Što smo sve radili u 2.c

 

Kestenijada

Ove jeseni bila je u našoj školi kestenijada. Svi smo iz razreda izišli van na dvorište. Bilo je puno ljudi i svi su čekali da počne kestenijada. Kada je počela, svi su pojurili po pečene kestene.

Malo poslije gledali smo djecu koja su se prijavila za plesanje i pjevanje. To je bio najbolji dan u tjednu.

Veselim se novoj kestenijadi.

 

Sara Vukoje

 

Posjet Zoološkom vrtu

Meni je bilo zgodno kad smo posjetili Zoološki vrt i njihovu eko radionicu.

U radionici smo naučili kako odvajati otpad.

Naučili smo i kako čuvati životinje. Recimo to ovako: kad trošimo previše struje, trošimo i riječnu vodu i na taj način životinjama uzimamo dom.

Volio bih opet poći u eko radionicu.

 

Pavle Lendrer

 

Posjet Muzeju suvremene umjetnosti

Meni je bilo najljepše kad smo išli u Muzej suvremen umjetnosti. Spuštali smo se niz tobogan i gledali smo crtić “Kerti, kuća tajni“. Crtić je poučan i zabavan.

Meni je bilo najbolje kad smo prstom gurali tipke i kad smo stavili ruke na vodu i slika se pomutila.

Naš je cijeli razred sretan kad nešto naučimo i vidimo nešto novo.

Voljeli bismo još jednom poći tamo.

 

Tena Ilotić, 2.c

 

Jednoga dana u našem 2. b

Naša je učiteljica nakratko izišla iz razreda. Odmah su se svi raskokodakali.

Nikola je rekao:  - Ne kokodačite!

Bruno je dodao:  - Pa što, mi smo Kukuriku koalicija!

 

Vanja, Alek, Nikola i Adam

 

Moj 3.b

Jeste li pročitali knjigu „Pustolovina u 3. b“?

Niste? Nema veze jer mi nismo taj 3. b.

Mi smo vrlo, vrlo kreativan 3.b. Razigrani smo, pametni i uspješni. Ove školske godine sudjelovali smo na raznim događanjima: kestenijadi, natjecanju talenata, maškarama, Danu škole.

Posjetili smo mnoge muzeje i kazališta. U Profilovoj knjižari upoznali smo spisateljicu Sanju Lovrenčić i dvije ilustratorice.

Mnogo učenika u našem razredu bavi se sportom, idemo u glazbene škole i učimo strane jezike. Ono u čemu smo svi dobri, jest moda.

 

Karla Ilotić, 3.b

 

Drugi a, to smo mi

Maleni,

Ali pametni!

Volimo učiti,

A ne volimo tužiti.

Diktati su nam laki,

A ispit znamo svaki.

Matematiku smo svladali,

A prirodu istražili,

Na tjelesnom đipamo,

Na engleskom spikamo.

Muzeje volimo,

Tamo se veselimo.

Mi volimo naše učiteljice

Jer nas uče lijepe pjesmice.

Za učenike drugoga a

Cijela škola zna!

Jer, drugi smo razred

Završili uspješno,

A u treći krećemo znatiželjno.

 

Vita Grgić, 2.a

 

Mi smo 7.b

Dobar dan. Upravo čitate tekst o jednom šarolikom i ne tako jednostavnom razredu. Gotovo je sve u ovom razredu vezano uz matematiku. Kad si računamo prosjek, brojimo novac za izlet, govorimo o curama i dečkima, svrstavamo ih u ljestvice od 1 do 10... Pa čak kad moramo na zahod, govorimo 3,14, 3,14 jer to znači pi, pi. Kod nas postoje i klanovi pa pronalazimo razne načine kako zeznuti jedni druge. Možda to nije pohvalno, ali,  tko to ne radi?

Odlazimo na razna mjesta, npr. u kino, kazalište, slastičarnice…

Ponekad znamo razljutiti razrednicu, ali ona odreagira onako profesionalno pa nam da jedinicu. Ah, što možemo!

Dogodile su nam se razne zgode i nezgode ove školske godine. Imali smo čak i ljubavni brodolom. Nažalost, jedna je učenica ukrala dečka drugoj učenici, pa je to bila glavna vijest nekoliko tjedna. Kradljivicu toga dečka kaznio je cijeli razred, pa nitko nije razgovarao s njom. Ja sam samo slušao i gledao što se događa, a usput sam se i smijao jer na kraju se ispostavilo da je to dečko koji živi u Krapini i ima drugo ime, a njih dvije upoznale su ga preko fejsa. Nikada ga nisu vidjele uživo, a to je najblesavije što se moglo dogoditi.

Eto, takav je naš razred, pomalo zeznut, ali mi nikad nećemo izgubiti radost i sreću što smo ovih sedam godina proživjeli zajedno u školi.

Bok!

 

Nikola Herceg, 7.b

 

8.b u protekle dvije godine

Posljednje dvije godine brzo su protekle u životu 8.b. U 7. razredu dobili smo novu razrednicu i s njom smo prošli puno toga. Obilazili smo kazališta, muzeje, putovali od Klagenfurta i Minimundusa do Beča i Opatije. U Minimundusu su nam umanjene građevine dočarale svijet u malom pa smo na jednom mjestu susreli sva čuda svijeta koja možda nećemo vidjeti u pravoj veličini.

U Opatiji je bilo doista lijepo, vidjeli smo tvrđave, samostane, crkve, parkove i šetnice, ali najljepše je ipak bilo kupanje na gradskoj plaži. Naša razrednica Rozalija Pauček silno se trudi odvesti nas na lijepa mjesta. Evo, uskoro idemo s njom na Brijune.

Nedavno smo skupa pogledali film „Lea i Darija“. U njemu je glumila i jedna učenica iz našega razreda. Svaki put kad bi se ona pojavila na platnu, svi su pljeskali. Film je tužan i poučan. Govori o strahoti jednog režima koji je uništio milijune života.

Pogledali smo mnogo kazališnih predstava: „Ovo bi mogla biti moja ulica“, „San Ivanjske noći“, „Ideš dalje“, „Tartuffe“, da nabrojim samo neke, i sve bismo vam ih preporučili.

 

Ana Beštak, 8.b

 

Sedmi b

Mi smo 7. b i reći ćemo vam nešto o sebi. Po broju učenika malen smo razred, ali naši su karakteri vrlo raznoliki i mislim da nas to čini velikim razredom.

Vrlo smo otvoreni i probleme rješavamo međusobno, ne sukobom, nego razgovorom.

Najviše volimo sat matematike jer naša je razrednica, ne znam postoji li prikladnija riječ, bez sumnje, carica. Svaki put kad učimo neku novu lekciju, ona uvijek nađe neku zgodu iz svoga života koja je povezana s gradivom pa nas ujedno i nasmije. Tako nam je ispričala da je neka njena kolegica sa studija sanjala da je funkcija. Profesorica nikako nije mogla zamisliti kakav je to san. Mi smo se svi smijali, jer kako možeš sanjati da si funkcija? Onda je rekla da je i ona jednom sanjala da je funkcija i da je to bio vrlo lijep san.

Nijedan sat matematike ne prođe bez kvadratića koji život znače, odnosno, svaki sat radimo puno, ali nije nam naporno jer se uvijek dobro nasmijemo.

 

Ines Martić, 7.b


Zabava

Zagonetke

 

U školskoj torbi je do petka.

u subotu i nedjelju

čeka

da je marljivi đaci pogledaju.

 

acinželjib

Vanja Klarin, 2.b

 

Što je to,

plače, a nije živo?

 

avžups

Bruno Paris Radić, 2.b

 

Visi na zidu,

a bez čavla.

 

aničuap

Grgo Huljić, 2.b

 

Zujilo,

a sad je crvena točka

na zidu.

 

Bio je  caramok

Alan Luka Pavešić, 2.b

 

Ima dva duga nosa,

četiri klempava uha i osam nogu.

Što je to?

 

Dva anols u šetnji

Gabrijel Štorga, 2.a

 

U tinti se rodi,

U rukama se smije i plače.

 

aginjk

Pavo Novokmet, 2.a

 

Malen je, zelen je,

ima osam nogu,

dvadeset očiju i

svemirom leti.

 

carimevs

Lovro Brčić, 2.a

 

Ima dvije glave,

šest nogu,

četiri kopita,

dvije ruke

i jedan rep.

 

kejvoč an unjok

Lucija Perko, 2.a

 

Ima četiri noge,

jedan rep,

jedan trbuh,

dva uha,

dva oka

i jedan rog.

 

gorondej

 

Na ruku se stavi

i sjaji.

 

netsrp

Katja Dubravica, 2. a

 

Skače s grane na granu,

Gricka li gricka,

Mekano je ko ptičje perce.

 

acirevejv

Renee Lawrence Suchanek, 4.a

 

Riga vatru kad je ljut

Repom sruši svaki kut.

 

jamz

 

Lovi noću

Spava danju

A kad u rupi knjava

Ne vidi joj se glava.

 

avos

Marta, 4.a

 

Leti

Maleno je

Lagano je

Šareno je.

 

ritpel

Anila Muhadri, 4.a

 

Sedam boja ima

Ne vidimo je svaki dan

Na nebu joj je dom.

 

agud

Lucija Jukić, 4.a


 

Zašto plače pače

(varijacije na temu poznate pjesmice o pačetu)

 

Malo pače

Na dva oka plače

Jer je poderalo gaće tupe

Što plaču, trče i pjevaju

Na što ih hlače natjeraju.

 

Sjednu sve troje,

Pa pače plače i plače,

A hlače opet

Napadnu gaće.

 

Sve to gleda malo mače

Pa i ono isto skače, kao hlače,

Kao gaće.

A naše malo pače?

Plače i plače sve jače.

 

(Nije važno gdje su sada gaće)

Marta Lončar, 3.a

 

Margareta Perović - Grad

O, grade moj bijeli

 

O grade moj bijeli,

Svatko ti se veseli.

U tebe je puno znamenitih zgrada

Kao u pravog glavnog grada.

S glavnoga Trga bana Jelačića

Krećemo put Kaptola i Griča

Koje dijeli Krvavi most

Gdje mačeva i sablji nikad nije bilo dost.

Požar je do Kamenitih vrata došo

I kraj Majke Božje samo prošo.

I s Markovog trga malo iskosa

Evo nas do poznatog Štrosa.

Otud pruža se slika prava

Jer se u daljini vidi naša Sava

Te nebodera šuma, da zaboli glava.

Bartol Gabriel, 4.a

 

3.b - Automobili

Taj grad

 

Ovo mi je rodni grad,

Ovdje ja živim sad.

Živim, dišem, vidim, čujem,

S prijateljima se radujem.

Trg poznatog našeg bana,

Tu on uopće nema mana.

Na Cvjetnom se trgu

Prodaje cvijeće,

A na Zrinjevcu slavlje

Sve veće i veće.

Zagreb je onaj o kojem vam pričam,

Zagreb je onaj koji mi se sviđa.

Vedrana Stantić, 4.a

 

Markulj O'Connor Patrick - Da i ne za zimu

Grad Zagreb

 

Od Jelačić placa vozim plave role

Sve do svoje škole.

 

Iznad Zagreba golubovi lete

Kao neke komete.

 

Na Zrinjevcu stare platane,

Ali lijepe su i nove fontane.

 

U Zagrebu ima mnogo stranih ljudi,

Svatko se njima divi i čudi.

Marina Magerl, 4.a

 

Šegrt Hlapić

Zagreb

 

Grad Zagreb moj je grad,

Izgraditi ga bio je težak rad.

Zagreb je puno toga

Prošao davno prije rođenja moga.

Grad Zagreb puno lijepih stvari ima

I svakoga tko dođe ljepota ta zanima.

Kad šećem Zagrebom, lijepo mi je uvijek

I nadam se da će tako ostati  zauvijek.

Petra Kuk, 4.a

 

3.a - Toplina

Grad Zagreb

 

Zagreb je jako velik i lijep grad. On je i glavni grad Republike Hrvatske. Ima jako puno znamenitosti. Na Gornjem gradu su Banski dvori, crkva sv. Marka i crkva sv. Katarine. Na Kaptolu je Zagrebačka katedrala. U središtu grada je Trg bana Jelačića, predivan park Zrinjevac, Hrvatsko narodno kazalište, muzeji  Mimara i Muzej za umjetnost i obrt, spomenik Augustu Šenoi, Botanički vrt…

Izvan središta grada naći ćemo perivoj Maksimir, jezero Jarun, rijeku Savu i veliku dvoranu Arena i dvoranu Vatroslav Lisinski u kojoj se održavaju mnogi koncerti.

Zagreb je u prošlosti bio podijeljen na dva dijela, na Kaptol i Grič. Zagreb ima zanimljivu i dugu povijest.

Leona Maly, 4.a


Jesen

Jesen je šetala našim parkom i ugledala djecu na vrtuljku. Darovala im je vjetar za dobru i laganu vožnju.

Ugledavši djecu kako hodaju po oštrom kamenju prospe im lišće kao narančasti tepih. Zatim jesen zavrti žuto i crveno lišće po zraku kao leptire koje djeca love.

Kim Jurkić, 1.c - List

 

Vjeverica je sretna to gledala i polako skakutala dok je lješnjake spremala. Brzo se spustila noć, a magla kao pokrivač pokrila park.

Vidjevši da su djeca već odjurila kući jesen je brzo stišala vjetar za laku noć.

 

Dorian Petrin, 3. b


Moja Ana

Na kraju sam joj odlučila poslati poruku,

ali sam se bojala da joj nešto krivo ne napišem.

Htjela sam je razveseliti, a ne rastužiti.

Zato je poruka morala biti savršena.

U životu sam uvijek trebala prijatelje. Neke moje probleme ni moja obitelj, čak ni moji roditelji ne mogu riješiti. Oni ne shvaćaju u potpunosti moje misli. Možda zato što su oni već odrasli i ne sjećaju se svojega djetinjstva.

Nadam se da me moji prijatelji trebaju koliko i ja njih. Nadam se da me trebaju da ih utješim kad plaču, da ih razveselim kad su tužni, da im pomognem kad ne mogu više izdržati.

Moja je prijateljica Ana zabavna, duhovita i, jednostavno, dobra osoba. Otkad smo postale najbolje prijateljice, uvijek je uz mene. Rijetko se svađamo jer si moramo reći nešto jako važno, pa, ako dođe do svađe, odmah se pomirimo.

Ne znam zašto se baš njoj to moralo dogoditi.

„Sedam je sati. Probudite se!“ budio je djed brata i mene. Ustala sam iz kreveta i počela se spremati za školu. Stavljala sam knjige u torbu kad je zazvonio moj mobitel. Ana mi je poslala poruku u kojoj je pisalo: „Neću danas ići u školu. Ne pitaj zašto.“ Ništa mi nije bilo jasno. Nisam mogla dugo razmišljati jer su me prijateljice već čekale da krenemo. Nitko od njih nije znao gdje je Ana. „Možda je bolesna“, netko je rekao i svi su se složili.

U školi je sve bilo uobičajeno dok zvono nije obilježilo kraj sata hrvatskoga jezika. Svi su brzo istrčali. Ostala sam sama s profesoricom u učionici. Tada sam saznala zašto Ane nema u školi. Nisam mogla vjerovati da je istina što sam čula. Nikome nisam rekla. Nisam im htjela reći, ali ipak su saznali. Svi su saznali. Da je barem Ana tu! Da joj se barem to nikad nije dogodilo! Profesori su nas pokušali uvjeriti da je to normalno, prirodno, da se to događa svaki dan. Iako sam sve to znala, mene nisu mogli uvjeriti. Najčešće njihovo pitanje bilo je: „Je li se netko od vas čuo s Anom?“ Ja sam rekla da je meni ujutro poslala poruku. Htjela sam i ja njoj poslati jednu, ali što reći? Profesori su mi govorili što da napravim, prijatelji su mi govorili što da napravim, roditelji su mi govorili što da napravim, a ja sam joj samo htjela pomoći. Htjela sam joj reći da sam uz nju, da mi može reći što god želi, ali nisam znala kako. Nisam znala što učiniti. Meni se ništa slično nije dogodilo.

Želi li uopće razgovarati? Treba li joj samo zagrljaj? Ni na jedno pitanje nisam imala odgovor.

Što uopće reći čovjeku kojemu mama ode na drugi svijet? A taj čovjek ima samo četrnaest godina.

Na kraju sam joj odlučila poslati poruku, ali sam se bojala da joj nešto krivo ne napišem. Htjela sam je razveseliti, a ne rastužiti. Zato je poruka morala biti savršena. Napisala sam da svi jedva čekaju da je vide i da joj svi izražavaju sućut.

Kad smo se poslije prvi put vidjele, nismo rekla niti jednu riječ. Zagrlile smo se tako snažno da sam jedva disala. U tom sam trenutku shvatila da joj ništa ne trebam reći i da ću uvijek biti uz nju.

                                                                     DORA HELENA ŠPILJAR, 8. a


Slonovska ponuda

 

Jedan bi se slon zaposlio u glazbenoj školi

Jer djecu jako voli.

Slon bi učio đake

Kako da proizvode tonove jake.

Istina, ne zna note

Ali će ih učiti kako da pušu u fagote.

Zaposlio se nije on

Jer je ipak samo slon.

Vanja Klarin Bjažić, 3.b

 

 

Moj prijatelj Grgo

 

Moj prijatelj Grgo ide u 3. razred. Sjedi ispred mene u prvoj klupi. Svakoga dana u školi družim se s njim. Njegova je kosa smeđa, a također i oči. Podjednake smo visine što znači da smo obojica srednje građe.

Često nosi bijelu majicu i kratke smeđe hlače. Sportski je tip i zato uvijek nosi tenisice. Grgo je iskren, pristojan i pošten dječak, voli šaliti i vrlo je zabavan.Volim svoga prijatelja Grgu jer se dobro osjećam u njegovu društvu.

Lukas Marunica, 3.b


Ribolov

                                        Svaki  je dan novi dan

 

  Da bismo ulovili ribu, moramo se potruditi ako je želimo.

  A ako ne ide sa sadašnjim mamcem, moramo ga promijeniti

  i pokušati ponovno baciti udicu.

 

    Starac je svakoga dana uporno išao u ribolov i strpljivo čekao da mu neka riba zagrize mamac. Vjerovao je, znao je, da svaki dan donosi nešto novo i zato je bio uporan u ribolovu.

    Svi želimo nešto od života ili u životu. Svi želimo upecati svoju ribu. Ali za to nam trebaju upornost i strpljenje, koje često gubimo.

    Ako nam jedan dan nešto ne ide od ruke, bit ćemo uznemireni, ljuti, potišteni i samo ćemo razmišljati o tome kad će tom danu doći kraj. A dok tako čekamo, vrijeme će nam još sporije prolaziti.

    No ako nam je baš taj dan loš, ne znači da je kraj svijeta.

    Možda za taj dan nismo nešto naučili, pa smo dobili lošu ocjenu, ili smo za posao zaboravili neke važne papire koje smo trebali predati šefu.

    Ipak nije kraj svijeta. Loša ocjena može se ispraviti, papiri se mogu predati sutradan. No toga dana nismo ulovili svoju ribu.

    Ako smo uporni, nastavit ćemo pecati  sutra. I strpljivo ćemo čekati da nam riba zagrize mamac ako je želimo. Baš kao što je starac čekao, jer imao je vjere.

    Sutradan ćemo se javiti za ispravak ocjene ili ćemo otići na dopunsku nastavu.

    Na poslu ćemo se ispričati šefu, biti ljubazni i, ponovno s isprikom sutradan, donijeti mu papire.

    Jer svaki je dan novi dan i svaki dan donosi nove događaje, sreće i nedaće.

    Da bismo ulovili ribu, moramo se potruditi ako je želimo. A ako ne ide sa sadašnjim mamcem, moramo ga promijeniti i pokušati ponovno baciti udicu.

 

                                                                                          Josipa Krajnović, 8.b


 

O miševima i mačkama govorimo javno

 

Luko Paljetak oduševljava sve naraštaje svojim pjesmama

o miševima i mačkama. Nakon sata lektire u 3.b nadahnuće

je bilo očito, a stihovi su samo potekli.

 

 

Jedan je miš svirao harmoniku

 

U jedan je bar ušao miš

po imenu Sriš,

kako bi postao slavan

svirajući harmoniku.

Ali, sreo je zloglasnu

mačku Moniku.

Odustao miš od svoje slave

jer nije htio

da ga dođe

glave.

Filip Iskra, 3.b

Miš koji je svirao harmoniku

 

Mačka i miš

 

Jedna mačka išla

I vidjela miša

Kojeg je smočila kiša.

Smrdio je mački mokar miš

Pa od ručka nije bilo niš.

Okrenula mačka glavu

Pa je miš zbrisao u travu.

Vanja Klarin Bjažić, 3.b

Izbirljiva mačka i smrdljivi miš


Poezija

Pjesmice

 

Jeka

Ide miš ciju, ciju,

Ide mačka mijau, mijau,

Ide pas vau, vau, vau,

Ide jeka ciju, mijau, vau.

 

Marta Lončar, 2. a

 

Kako je to bilo prije godina sto?

Možda još Isus nije bio živ?

Kako je to bilo prije godina sto?

Što ako su čudne životinje hodale po Zemlji?

Oh, kako je to bilo prije godina sto?

 

Karlo Hrvoj, 2. a

 

Kad cvijet cvjeta,

Sjedim i promatram ga.

Kad sam u školi,

Razmišljam o njemu.

Kad spavam,

Sanjam o njemu.

Baš je lijep

Taj cvijet.

 

Mara Sukanić, 2. a

 

Leptir

Na jednom lijepom cvijetu,

U jednom prekrasnom letu,

Sve bilo je divno, samo,

Jedan leptir šareni letjeti nije znao

I svaki je put pao.

Tada dođe leptir Petar,

Koji je deset puta preletio metar.

On reče:

Leptiriću maleni,

Šareni,

Letjet ćeš i ti, znaj.

Kad ja nisam letjeti znao,

Svaki sam put pao.

Tvoja će te krila odnijeti u let

Kroz svijet.

 

Karla Ilotić, 3. b

 

Večeras stiže kiša

Danas će kiša stići u devet,

Zato svi u kuću i u krevet!

 

Doći ću s crnim oblacima

I past ću, ja - kiša,

Smočit ću sve, čak i maloga miša.

Bacite na ulicu sve zamazane stvari svoje,

A ja ću ih oprati, i to stvari bilo koje.

Društvo, moram poći,

Iza mene odmah sunce će doći,

A onda će doći duga

Kojoj se nitko ne ruga.

 

Rebecca Bertić, 3. a

 

Kiša

Kiša je jutros iznenada poslala pismo.

Kada i kako, vidjeli nismo.

Kaže da dolazi vlakom u sedam

I da stanemo u red jedan po jedan

Jer nas ona mora dobro isprati

Da sutra budemo čisti i blistavi.

Kaže da će otići u ranu zoru

Jer sada mora u posjet moru.

 

Petra Kuk, 3. a

 

Zelena himna

Što misliš, što misliš

Kako je šumi

Kad drvo joj uzmeš,

Kad zgaziš cvijet?

 

Ti pojma nemaš,

I nije te briga,

Boli te peta,

Boli za svijet.

 

Što misliš, što misliš

Kako je moru

Kad u njega baciš

Gadosti sto?

 

Ti pojma nemaš,

I nije te briga,

Boli te peta,

Boli za to.

 

Što misliš, što misliš

Kako je vodi

U potoku brzom

što smeća je pun?

 

Ti pojma nemaš,

I nije te briga,

Boli te peta

Za potok, za žbun.

 

Što misliš, što misliš

Kakav će biti

Taj svijet

Kad odeš sa njega ti?

 

Ti pojma nemaš,

I nije te briga,

Boli te peta

Što bit će, što bi.

 

Otvori srce,

Otvori dušu

I zagrli šumu,

Zagrli žbun.

 

Nek cvjeta, nek buja,

Tvoj zeleni planet

Nek sjaji taj svijet

Radosti pun.

 

Ti pojma imaš

I tebe je briga,

I tebi je stalo

Što bit će, što bi.

 

Zelena Zemlja

Tvoja je mati,

Uredi je, voli,

Čuvaj je ti.

 

prema stihovima Lucije Jukić

i Lucije Penavić iz 4. a

 

Zelena himna 2

Čuvajmo sunce zlatno,

Potoke i more modro,

Čuvajmo naše blago,

Čuvajmo naše dobro.

 

Srebro je na stazu palo

I drhti ko ptiče malo.

To mjesečev trag svjetluca,

A zemljino srce kuca.

 

Kad livadom šećem i dišem

Osjećam mirise cvjetne,

U mislima boje rišem

Jesenje, zimske, ljetne.

 

Noć je, a zvijezde se roje,

U srebru se kriju boje.

To mjesečev trag svjetluca,

A zemljino srce kuca.

 

Zemlju smo ranili ružno,

Zemljino srce je tužno,

Gdje kapljica kiše pade,

Tu raste, tu ima nade.

 

Plače li mjesec na nebu

Kad okupa zemlju u srebru?

Da, mjesečev sjaj svjetluca,

A zemljino srce kuca.

 

Zemlja je sjetna i tužna

Jer stvorismo mjesta ružna,

Sve više je dima i smeća,

Sve manje mirisa, cvijeća.

 

A ovaj naš divni planet

Naš dom je i nama je svet.

Gle, mjesečev sjaj svjetluca,

A zemljino srce kuca.

 

Prema motivima iz stihova Luke, Filipa, Gabriela, Sare, Renee, Marte i Ruđera


Proza

Priča o priči

 

Bila jednom jedna priča koja je sama pričala priče. Jednoga dana to joj je dosadilo i poželjela je da i njoj netko ispriča priču. Otišla je u grad Pričograd. Tamo su u vrtiću samo pričali priče, u školi su pričali i pisali priče, a na poslu pisali priče.

Tako je Priča vidjela jednu djevojčicu kako s mamom ide u vrtić. Pitala ju je hoće li joj ispričati priču. Djevojčica je odmah počela pričati:

- Ja vojim konja jepog i vejikog koji ima dugu gjivu i pjave maje oci.

- Kakva ti je to priča? - reče Priča. - Nema naslova ni kraja, a ti govoriš što voliš. I još tepaš. Idem k tvojemu bratu koji ide u drugi razred da vidim zna li on ispričati priču.

 

I Priča ode do njezinoga brata, a on joj je ispričao ovo:

- Jedna je živafa bila slon…

- Stop, stop, stop! - zaviče Priča. Već vidim da ne znaš ispričati priču.

I Priča ode do psa i mačke i zamoli ih da joj ispričaju priču:

- Mijauuuu, vav, vauuuu, mijauuuu, vav, vauuu! - govorili su pas i mačka.

- Pa to vam je samo zavijanje - reče im Priča i ode ispitivati ljude hoće li joj ispričati priču, ali nitko nije htio (već su čuli u Pričograda da Priča nije zadovoljna nijednom pričom koju su joj ispričali).

I kad je Priča pomislila da joj nitko neće ispričati pravu priču, doletjela je papiga. Papiga je bila brbljava i znala je mnogo priča, pa je i Priči ispričala jednu. Priča je bila tako sretna da joj je dala svoju najdražu knjigu. Priča je zatim mogla spavati kao beba.

 

Vita Grgić, 2. a

 

 

BOG JE LJUBAV

 

Bog je sama ljubav.

Bog u sebi ima tri božanske osobe, to su Otac, Sin i Duh Sveti, ali BOG je jedan.

Ma koliko bili zločesti, Bog nas uvijek voli. On je stvorio cijeli svemir. Nama ljudima Bog je dao dah života iz ljubavi prema nama. Bog je iz ljubavi uzeo ljudsko tijelo, rodio se u štali, trpio na križu i slavno uskrsnuo.Toliko nas je ljubio da je mislio na nas i kad je umirao na križu.

A kako čovjek može voljeti Boga? Onako kao Ivan Merz: da vjeruje i u ono što ne vidi. On je volio Boga i vratio mu ljubav molitvom, odanošću i vjerom.

A ja, kad odrastem, vratit ću Bogu ljubav tako što ću pomagati ljudima u siromašnim zemljama, kao Ivančica. Želim biti misionarka.

 

Petra Bilobrk, 3. a predstavila je ovim uratkom našu školu na Putu k suncu

 

 

MOGAO BIH BITI BOLJI

Tvrdnjom iz naslova zamaram se otkad znam za sebe. Uvijek u svojim djelima primjećujem pogreške koje ne želim ispraviti. Mislim da me to ne čini lošom osobom, ali zbilja bih mogao, a možda i trebao, biti bolji.

Volim svoju mamu. Pokušavam prema njoj biti dobar, ali, unatoč tomu, mislim da previše uzimam, a premalo dajem. Nikada nemam vremena pomoći joj u kuhinji, a ona je uvijek ondje za mene. To me rastužuje. Želim se prisiliti biti bolji, ali ne uspijevam.

Želim biti bolji. Želim da se mnome ponosi.

Uvijek smatram svu djecu boljom od sebe. Mislim da svi svojim roditeljima pokazuju ljubav. Nešto u čemu ja ne uspijevam.

Ja ništa važno za svoje roditelje ne činim. Kažem im: „Volim vas“ i držim da je to dovoljno. Time se motiviram da ostanem ovakav. Sebičan.

Volio bih da znaju koliko ih volim, što bih sve za njih učinio, ali prelijen sam da im to pokažem.

Moram pokušati. Pokušati im pružiti bar one male stvari.

Nema više isprika i dugotrajnog dangubljenja!

Bojim se da ću ostarjeti. Da ću ostarjeti i izgubiti vrijeme koje sam mogao iskoristiti da budem dobar sin.

 

                                                                         Tin Zeljar, 7.a 

 

 

Da sam ja književnica

 

Kad sam bila mala, jako sam voljela pisati pjesme i knjige. Sada sam književnica.

Jednoga je jutra na moj prozor sletjela bubamara. Tada sam napisala priču o maloj bubamari. U jednom vrtiću pročitala sam djeci tu priču. Nakon dva tjedna moja je knjiga s pričom o maloj bubamari bila najčitanija knjiga za djecu. Bila sam pozvana u Rijeku, Dubrovnik i Zadar. Sva su djeca voljela moju priču o maloj bubamari i slonu Sivku. Napisala sam još mnogo priča, romana i pjesama za djecu, a priču o maloj bubamari napisala sam prvu. Ona mi je najdraža.

Volim biti književnica.

 

Leona Maly, 3. a

 

 

Da sam ja glumica

 

Sjećam se ono kad sam imala pet godina. Stalno sam htjela glumiti. To mi je bio najveći životni san. Nedavno mi se to ostvarilo. Ujutro sam dobila poziv s audicije. Dobila sam glavnu ulogu.Glumit ću u filmu i to na engleskom jeziku.

Odmah nakon ručka otišla sam na let za New York. Krenuli smo, ali nakon pola sata smo stali, a onda sam čula što policajac i pilot govore. Pomislila sam:

 -Joooj, let će kasniti!

Nakon 15 minuta vratili smo se u avion, a onda je pilot rekao:

-Pričekajte 15 minuta. Došlo je do kvara pa smo pozvali drugi avion.

I stvarno. Nakon 15 minuta došao je drugi avion i ja sam stigla na vrijeme. Tjedan dana nakon priprema počeli smo snimati film. Ako ga želite pogledati, zove se „Mean girls“.

 

Marina Magerl, 3. a


Upisi u PRVI razred

E-DNEVNIK

Priloženi dokumenti:
e-D upute za roditelje.pdf

Zaštita djece na internetu

Priloženi dokumenti:
HAKOM Brosura.pdf

Kalendar
« Listopad 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji

Naš YouTube kanal

Školski dokumenti
ARHIVA VIJESTI
Tražilica


Napredno pretraživanje
Traži
Web novine MRAVEK

Video zapisi

Zdravstveni odgoj
Protokol - nasilje
Jelovnik

Priloženi dokumenti:
Jelovnik2.doc

OCJENJIVANJE
Pravilnik o kućnom redu

CMS za škole logo
Osnovna škola Dr. Ivan Merz, Zagreb / Račkoga 4, HR-10000 Zagreb / www.os-imerz-zg.skole.hr / ured@os-imerz-zg.skole.hr
preskoči na navigaciju